Muhammed s.a.a.v

Muhammed a.s. Autor-Harun Yahya prevodio-Enver Ibrahimkadić

 

 

UZORNI MORAL NAŠEG PEJGAMBERA U KUR’ANU

Da je Muhammed, a. s., posjedovao najljepši moral, Allah, dž. š., saopćio je u Kur’anu slijedećim riječima:

Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud; ti ćeš, sigurno, nagradu neprekidnu dobiti jer ti si, zaista, najljepše ćudi i ti ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, ko je od vas lud. Gospodar tvoj dobro zna onoga koji je s Puta Njegova skrenuo i On dobro zna one koji su na Pravome Putu (Al-Kalam, 1-7).

Osim toga, Allah, dž. š., u navedenom ajetu ističe i to da će Muhammed, a. s., dobiti neprekidnu nagradu. To je podatak koji upućuje na činjenicu da je Muhammed, a. s., uvijek pokazivao lijepu ćud i da nikada nije odstupao od bogobojaznosti.

Kao što je i Muhammed, a. s., istakao riječima “Savršeni iman je u lijepom moralu”, jedan od najbitnijih pokazatelja imana je lijep moral. Zato, bitan je ibadet upoznati se sa najljepšim primjerima lijepog morala i provođenje u praksu toga morala.

U ovom poglavlju mjesto će biti ustupljeno određenim moralnim odlikama našeg Pejgambera koje su navedene u Kur’anu.

Muhammed, a. s., pridržavao se samo onoga što mu je objavljeno.

Jedna od najbitnijih odlika našeg Pejgambera, koja je i u Kur’anu spomenuta na nekoliko mjesta, jeste da se on pridržavao samo onoga što mu je objavljeno od strane Allaha, dž. š., da je, bez obzira na ljude i postizanje njihovog zadovoljstva, činio samo ono što mu je njegov Gospodar nalagao. Štaviše, njegovi savremenici, mušrici i predstavnici ostalih vjera tražili su od našeg Pejgambera da donese odredbe koje su u skladu s njihovim interesima. Unatoč tome što su, brojčano i moćno, ti ljudi bili superiorniji od njega, naš Pejgamber je velikom pedantnošću i odlučnošću štitio Kur’an i odredbe Allaha, dž. š. U jednom ajetu Allah, dž. š., nas na slijedeći način obavještava o tome kakav je odgovor naš Pejgamber dao na navaljivanje ovih ljudi:

A kad im se kazuju ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: “Donesi ti kakav drugi Kur’an ili ga izmijeni!” – Reci: “Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim – ako budem neposlušan svome Gospodaru – patnje na Velikom danu.” Reci: “Da Allah nije htio, ja vam ga ne bih kazivao niti bi vas On s njim upoznao. Ta ja sam prije poslanstva dugo među vama boravio – zar ne shvaćate?” (Yunus, 15-16).

Allah, dž. š., je u nekoliko ajeta upozorio našeg Pejgambera na ovakav stav stav njegovog naroda. Naprimjer, u poglavlju Al-Ma’ida rekao je slijedeće:

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi Knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici! (Al-Ma’ida, 48-49).

A Muhammed, a. s., s velikom odlučnošću je svome narodu ponavljao da neće slijediti ništa drugo osim onoga što mu se objavljuje. Ajet koji nas obavještava o ovom izuzetnom moralu našeg Pejgambera glasi:

Reci: “Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’ , niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet’, niti vam kažem: ‘Ja sam melek’ – ja slijedim samo ono što mi se objavljuje.” Reci: “Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?” (Al-An’am, 50).

Odlučnošću i upornošću našeg Pejgambera na Allahovom Putu, istinska vjera je ljudima saopćena na najljepši i najbolji način. Poređenjem sa velikim dijelom ljudi, bit će povod da se ova superiornost našeg Pejgambera bolje shvati.

I danas, a i tokom historije veliki dio ljudi posjedovao je prohtjeve ispunjene slabostima, požudama i strastima. A unatoč tome što su prihvatili vjeru, velika većina ih podliježe ovim slabostima. Umjesto da se odupru slabostima i požudama, oni čine ustupke nauštrb vjerskih odredaba. Na primjer, ne znajući šta će reći prijateljima, supružniku, rodbini, oni ne izvršavaju određene vjerske odredbe, i ne napuštaju određene navike koje su u suprotnosti sa vjerom. Zato vjeru komentiraju prema vlastitim nahođenjima i interesima; prihvataju odredbe koje im odgovaraju, a ostale zanemaruju.

Što se tiče našeg Pejgambera, on nikada nije davao ustupke prohtjevima ovakvih ljudi; čovječanstvu je, bez bilo kakvih izmjena, dostavio Kur’an strahujući samo od svoga Gospodara i ne računajući ni na čije interese. Ovu odliku bogobojaznosti Muhammeda, a. s., Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava u Kur’anu:

Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s Pravoga Puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga Jedan ogromne snage (An-Nadžm, 1-5).

I znajte da je među vama Allahov Poslanik; kad bi vas u mnogo čemu poslušao, doista biste nastradali; ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam omraznuo. Takvi su na Pravome Putu (Al-Hudžurat, 7).

Uzorna bogobojaznost našeg Pejgambera

U događajima koji se u Kur’anu iznose u vezi sa Muhammedom, a. s., sasvim je vidljiva njegova bogobojaznost i predanost Allahu, dž. š. Na primjer, jedan od najljepših primjera bogobojaznosti našeg Pejgambera su riječi koje je izgovorio u pećini, u kojoj se sakrio sa svojim drugom nakon izlaska iz Mekke. U ajetu se kaže slijedeće:

Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prislili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bili u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama!” pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar (At-Tawba, 40).

Bez obzira na okolnosti u kojima se nalazio, Muhammed, a. s., uvijek je bio predan Allahu, dž. š., znao je da se u svemu što je On stvorio nalazi neki hajr i ljepota. Ove riječi koje su Muhammedu, a. s., saopćene u Kur’anu da ih on prenese i kaže svom narodu, također su jedan od pokazatelja ove bogobojaznosti:

Ako postigneš uspjeh, to ih ogorči; a kad te pogodi nesreća, oni govore: “Mi smo i ranije bili oprezni’’ – i odlaze veseli. Reci: “Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.” I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju! (At-Tawba, 50-51).

Svojom bogobojaznošću Muhammed, a. s., bio je uzor svim muslimanima, a na slijedeći način je podsjetio da čovjek nikada neće imati snage da promijeni ono što će doći i što je odredio Allah, dž. š:Čovjeku će se sigurno desiti ono što mu je određeno.”

“…Kada nešto tražiš, traži jedino od Allaha, dž. š. Ako tražiš pomoć, traži je od Allaha, dž. š. Pošto, kada bi se svi ljudi udružili da ti budu od koristi u nekoj stvari koju Allah, dž. š., nije propisao, oni neće moći uraditi tu korist. Isto tako neće ti moći načiniti bilo kakvu štetu ako ona nije propisana od Allaha, dž. š.”

Također, svaki vjernik koji slijedi sunnet Muhammeda, a. s., treba se, poput njega, bogobojazno suočiti sa događajima koji su naizgled nesreća i zlo i vjerovati da u svemu postoji neki hajr i ljepota. Ne smije se gubiti iz vida ni to da je naš Pejgamber, Muhammed, a. s., kao jedan od najbogobojaznijih Allahovih robova bio kušan velikim nevoljama i surovim događajima.

Prije svega, u narodu kojem je dostavljao objavu nalazili su se ljudi koji su bili spremni izazivati svakojake nevolje: oni koji su dvoličnim ponašanjem radili na pravljenju smicalica za Pejgambera, mušrici koji nisu pristajali na promjenu vjere svojih predaka, oni koji su od Poslanika tražili da donese čudo u skladu s njihovim interesima, oni što su nastojali ubiti, protjerati ili zatočiti našeg Pejgambera i još mnogi konstantno su Muhammedu, a. s., priređivali nevolje i zlo.

Poslanik, a. s., uvijek je bio strpljiv na ovakva ponašanja nevjernika, velikom odlučnošću je dostavljao Allahovu vjeru i, štiteći ih od opasnosti, vjernike odgajao Kur’anom. U osnovi ove njegove nepokolebljivosti, uspjeha i hrabrosti nalazi se njegova snažna vjera u Allaha, dž. š., bogobojaznost i predanost. Kao što je bio slučaj sa pećinom, naš Pejgamber je u svim prilikama bio svjestan da se Allah, dž. š., nalazi sa njim i vjerovao da je sve ono što se događa stvorio Allah, dž. š., i da će se sve okončati na najhajiriji način. Ovaj hadis našeg Poslanika jedan je od primjera njegove bogobojaznosti, koja u svemu vidi hajr:

“Kako je zapanjujuće stanje vjernika: pošto je sve ono što mu se dogodi hajr za njega; to je svojstveno samo vjerniku, ne i za ostale: ako ga zadesi nešto što ga usrećuje, on zahvaljuje Allahu, a to je hajr; a ako ga zadesi neka nevolja, on je strpljiv, a i to je hajr.”

Ovakvom vjerom Poslanik se suočavao sa svim onim što mu se dešavalo, međutim, svjestan da ishod uvijek pripada Allahu, dž. š., on se uzdao i oslanjao na Njega. Naspram ovakve njegove izuzetne bogobojaznosti, Allah, dž. š., ga je učinio uvijek jakim i uspješnim.

Našem Pejgamberu Allah, dž. š., saopćio je da se, naspram onih što mu stvaraju neprijatnosti, uzda u Njegovu pomoć i on se tokom cijelog svog života ponašao u skladu sa ovom naredbom. U jednom kur’anskom ajetu se kaže slijedeće:

Licemjeri govore: “Pokoravamo se!” a kada odu od tebe, onda neki od njih noću snuju nešto što je suprotno onome što ti govoriš, i Allah naredi da se ono što oni snuju pribilježi. Ti ih izbjegavaj i u Allaha se pouzdaj, jer Allah je dovoljan zaštitnik (An-Nisa’, 81).

U drugom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., naredio je slijedeće:

Ako se oni budu prepirali s tobom, reci: “Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede.” I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: “Primite islam!” Ako prime islam, onda su na Pravome Putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. – A Allah dobro vidi robove Svoje (Ali ‘Imran, 20).

Naknada koju će imati oni koji se budu uzdali u Allaha, dž. š., na slijedeći je način saopćena u jednom hadisu našeg Pejgambera:

“Kada biste se vi istinski uzdali u Allaha, dž. š., bili biste opskrbljeni kao ptice; one odlaze gladne, a vraćaju se site.”

Najljepši primjeri za vjernike su Poslanikove riječi i djela. Iz tog razloga, svaki vjernik, koji se suoči sa bilo kakvom nedaćom, sa nečim što mu se ne sviđa, razmišljajući o kur’anskim ajetima i da je Allah, dž. š., taj koji sve stvara, kao uzor, treba uzeti Poslanikovu bogobojaznost i oslanjanje na Allaha, dž. š., i u svakoj situaciji biti svjestan da je predan sudbini koju stvara njegov Gospodar, Allah, dž. š.

Ne očekujući nikakvu nagradu od ljudi, Poslanik je tražio samo Allahovo zadovoljstvo.

Jedna od osnovnih odlika islama je da cijeli život čovjeka gradi na strahu od Allaha, dž. š., i na tome da su svi njegovi ibadeti jedino radi zadobijanja Allahovog zadovoljstva, milosti i Dženneta. U jednom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., poručuje vjernicima: Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova!’’ (Al-An’am, 162).

U Kur’anu, ajetom “Ali oni koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, bit će s vjernicima, a Allah će, sigurno, vjernicima veliku nagradu dati” (An-Nisa’, 146) vjernicima je također naređeno da svoju vjeru žive jedino radi Allaha, dž. š., i bez bilo kakvih drugih ciljeva. To što se neko čvrsto prihvati Allaha, dž. š., što, svjestan da osim Allaha, dž. š., nema drugog Boga, svoj život posveti jedino da bi Njega zadovoljio i što ni u kakvoj situaciji ne odstupa od odanosti svome Gospodaru pokazatelji su da ta osoba posjeduje iskrenu vjeru.

Vjernik koji posjeduje iskrenu vjeru svojim djelima i ibadetima neće raditi na postizanju ljubavi, zadovoljstva, pohvala, pažnje i naklonosti drugih mimo Allaha, dž. š. Iskrenim vjernicima najljepši uzor je Muhammed, a. s., i ostali pejgamberi.

Muhammed, a. s., tražio je jedino Allahovo zadovoljstvo i, ne razmišljajući ni o kakvim ovosvjetskim interesima i nagradama, cijeli svoj život proveo je u naporima za postizanjem Allahovog zadovoljstva, milosti i Dženneta.

Reci: “Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještačen!’’ (Sad, 86).

Reci: “Kakvu god nagradu da zatražim od vas, nek ostane vama, mene će nagraditi Allah, On nad svim bdi” (Saba’, 47).

Muhammedovo, a. s., uzorno strpljenje naspram nevolja.

Kao što smo i prethodno istakli, tokom svog poslanstva, Muhammed, a. s., susretao se sa raznim nedaćama. Nevjernici i mušrici su za njega iznosili krajnje uvredljive riječi, govorili su, štaviše, da je vračar i ludak, a neki su ga, čak, nastojali i ubiti i za to su kovali planove. Unatoč tome, naš Pejgamber je radio na odgajanju ljudi raznih kultura i karaktera, nastojao ih podučiti Kur’anu i prema tome, i lijepom moralu i uzornom vladanju.

Kao što je i saopćeno u kur’anskim ajetima, zbog toga što nisu znali ni temeljna pravila lijepog ponašanja, određeni ljudi nisu razmišljali o tome da bi svojim riječima i postupcima mogli načiniti nevolje našem Pejgamberu, osobi profinjenog razmišljanja i superiornog morala. Što se tiče Poslanika, on je naspram svega toga pokazivao veliko strpljenje, u svim situacijama se obraćao Allahu, dž. š., i od Njega pomoć tražio, a, isto tako, i vjernicima preporučivao strpljenje i uzdanje u Boga.

Nizom kur’anskih ajeta Allah, dž. š., preporučuje našem Poslaniku da bude strpljiv naspram onoga što mu govore nevjernici:

Zato strpljivo podnosi ono što oni govore i veličaj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sunčeva izlaska i prije zalaska (Qaf, 39).

Neka te ne žaloste besjede njihove! Uistinu, sva moć pripada Allahu; On sve čuje i sve zna (Yunus, 65).

Mi dobro znamo da ti je teško u duši zbog onoga što oni govore (Al-Hidžr, 97).

Nemoj ti ništa od onoga što ti se objavljuje izostaviti, što tišti grudi tvoje, zato da oni ne bi rekli: “Zašto mu nije poslano kakvo blago, ili, zašto s njim nije došao melek?” Tvoje je da opominješ, a o svemu se samo Allah brine (Hud, 12).

Razmišljajući o tome kako je, strpljivo podnoseći razne nevolje, naš Pejgamber pokazivao jednu izuzetnu etiku, u događajima koji ih zadese, vjernici bi Muhammeda, a. s., trebali uzeti kao svoj uzor. Oni koji i u najmanjem nemilom događaju zapadnu u beznadežnost, koji iskazuju nepodnošljivost i u najmanjem prigovoru, koji odustaju od širenja Allahove vjere ili koji se osjećaju nespokojnima nakon neuspjele trgovine kojom se bave trebalo bi da znaju da ne postupaju u skladu sa Allahovom Knjigom i Poslanikovim sunnetom. Vjernici bi u svim prilikama trebali iskazivati strpljenje, zahvaljujući Allahu, dž. š., poput Poslanika, pokazivati uzornu etiku i nadati se zadovoljstvu, milosti i Džennetu svog Gospodara.

Naš Pejgamber se uvijek tolerantno odnosio prema ostalima.

Kao što smo naprijed istakli, pored našeg Pejgambera bilo je ljudi različitih kultura i ideja. On se, međutim, tokom cijelog svog perioda poslanstva za svakog od njih posebno zanimao, svakog od njih ponaosob upozoravao na ispravljanje nedostataka i grešaka i nastojao ih odgojiti u raznim pitanjima, od čistoće do imana. Ovakav njegov saosjećajan, tolerantan, blag i strpljiv stav bio je povod da su se mnogi srdačno zagrijali za vjeru i da su se velikom ljubavlju i iskrenošću vezali za Poslanika. Ovaj izuzetno lijepi odnos koji je Muhammed, a. s., iskazivao prema drugima Allah, dž. š., nam je na slijedeći način saopćio u Kur’anu:

Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega (Ali ‘Imran, 159).

A u drugom ajetu Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava našem Pejgamberu kako da se odnosi prema onima iz njegove blizine:

Mi dobro znamo što oni govore; ti ih ne možeš prisiliti, nego podsjeti Kur’anom onoga koji se prijetnje Moje boji! (Qaf, 45).

Muhammed, a. s., nikada nije koristio metode prisile ili donosio neke uvjete prilikom širenja vjere; uvijek je imao lijep i blag nastup prema onima iz svoje okoline.

Svojom snažnom savješću je u svakom pogledu štitio svoj ummet i, u svim pitanjima, bio njihov dobročinitelj. Zbog ovih njegovih odlika, Muhammed, a. s., se na nekoliko mjesta u Kur’anu spominje kao “drug” (Saba’, 46; An-Nadžm, 2; At-Takwir, 22).

A vjernici, koji su prosudili i shvatili ovaj savjestan odnos našeg Pejgambera, doživljavali su ga bliskijim od svih drugih i držali ga mnogo uzvišenijim od samih sebe. Ova činjenica se na slijedeći način ističe u jednom kur’anskom ajetu:

Vjerovjesnik je preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su – kao majke njihove… (Al-Ahzab, 6).

Podacima prikupljenim od hadiskih učenjaka, veliki islamski učenjak Imam Gazali je slijedećim riječima rezimirao Poslanikov odnos prema onima iz svog okruženja:

“…Svima onima koji su sjedili u njegovom prisustvu davao je udio svog mubarek lica, bivao je veoma ljubazan. Zbog toga, sve one iz njegovog prisustva obuzimalo je uvjerenje da kod njega nema niko vredniji od njih samih. Da, njegov način sjedenja, slušanje, riječi, lijepe dosjetke i ljubaznost bili su uvijek za one koji su sjedili pored njega. Uporedo s tim, sastanci sa njim bili su sastanci čednosti, poniznosti i sigurnosti.

(…) Da bi im izrazio poštovanje i srdačnost, ashabe je oslovljavao nadimcima, a pronalazio bi lijepe nadimke onima koji ih nisu imali i tako ih oslovljavao.

Bio je krajnje daleko od ljutnje i brzo je davao svoj pristanak na nešto. Prema ostalima je bio najsrdačniji čovjek. Naravno, najbolji od svih ljudi je onaj čija dobrota koristi ljudima, najkorisniji među ljudima je onaj koji koristi ljudima.”

Muhammedova, a. s., ljubav prema ljudima, koja je druge vezala za vjeru i njihova srca zagrijavala za iman, njegovo profinjeno i obazrivo razmišljanje i saosjećajnost moralne su vrline na kojima svi muslimani pomno trebaju istrajavati.

Uzorna pravednost našeg Pejgambera

Allah, dž. š., u Kur’anu se na slijedeći način obraća vjernicima: “O, vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite” (An-Nisa’, 135). I odlukama koje je donosio među muslimanima, i tolerantnim i pravednim stavom koji je zauzimao naspram osoba ostalih vjera, jezika, rasa i naroda, a i, kao što je to Allah, dž. š., Kur’anom naredio, jednakim odnosom prema svima, ne praveći razlike između siromašnih i bogatih, naš Pejgamber, Muhammed, a. s., veliki je uzor za sve ljude.

U jednom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., na slijedeći se način obraća Svome Poslaniku:

Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu; pa ako ti dođu, ti im presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne (Al-Ma’ida, 42).

Čak i u tako teškom narodu Muhammed, a. s., pridržavao se Allahovih naredbi i nikada nije davao ustupke u pravednosti. Riječima “Gospodar moj naređuje – pravednost…” (Al-A’raf, 29) bio je uzor svim ljudima u svim vremenima.

Tokom godina poslanstva Muhammeda, a. s., dogodio se niz događaja koji predstavljaju primjere njegovog pravednog postupanja. Na prostoru na kome je živio naš Poslanik zajedno su živjeli ljudi različitih vjera, jezika, rasa i plemena. Bilo je veoma teško da ove zajednice žive zajedno u miru i spokoju i onemogućiti one koji su nastojali sijati razdor među njima. Dešavalo se da se situacija zategne i da nasrnu jedni na druge zbog samo jedne riječi ili djela. Međutim, pravičnost Muhammeda, a. s., koliko za muslimane, toliko je i za ove zajednice bivala izvor sigurnosti i mira. U vrijeme Muhammeda, a. s., na Arabijskom poluotoku pravedno se postupalo prema svima, bez obzira bili oni kršćani, Jevreji ili idolopoklonici. Pridržavajući se odredbe ajeta “U vjeru nema prisiljavanja…” (Al-Baqarah, 256), naš Pejgamber je svima objašnjavao islam, ali ih je ostavljao da sami donesu svoju odluku.

U jednom drugom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., našem Pejgamberu na slijedeći način saopćio je kako se treba pravedno i tolerantno odnositi prema onima koji pripadaju drugim vjerama:

Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: “Ja vjerujem u sve Knjige koje je Allah objavio, i naređeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo; Allah će nas sve sabrati, i Njemu će se svi vratiti” (Aš-Šura, 15).

Ovo uzorno ponašanje koje je, u skladu sa kur’anskim moralom, iznosio naš Pejgamber danas bi trebalo poslužiti kao uzor u kontekstu međusobnih odnosa pripadnika različitih vjera.

Pravednost Muhammeda, a. s., osiguravala je također i izmirenje pripadnika različitih rasa. U mnogim svojim govorima, čak i u Oproštajnoj hutbi, Muhammed, a. s., saopćio je da se superiornost ne može ostvariti prema rasama, da će, u skladu sa kur’anskim ajetom, “superiornost biti prema bogobojaznosti”. U jednom kur’anskom ajetu se kaže:

O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa (Al-Hudžurat, 13).

U dva različita hadisa Muhammed, a. s., rekao je slijedeće:

“O, ljudi, svi ste vi potomci Ademovi, a Adem je stvoren od zemlje! Nesporno, ljudi bi trebali napustiti hvalisanje svojim rasama!”10

“Ta vaša loza i rodbina nije nešto što bi nekome trebalo biti povod za izigravanje superiornosti i nadmenosti. (O, ljudi!) Svi ste vi djeca Ademova! Svi ste vi kao jednaka zrna pšenice u posudi. (…) Međutim, niko ni nad kim nema superiornost osim u vjeri i bogobojaznosti. Da bi neko bio loš, dovoljno je da se ismijava drugome, da ponižava, da prekorači granice škrtosti i loše naravi.”

U svojoj Oproštajnoj hutbi, Muhammed, a. s., slijedećim se riječima obratio muslimanima:

“Ne može se hvalisati rasom! Arapi ne mogu biti viši od Perzijanaca zbog toga što su Arapi, a ni Perzijanci ne mogu biti viši od Arapa zato što su Perzijanci – pošto je najbolji od vas pred Allahom, dž. š., onaj koji je najbogobojazniji, koji najmanje griješi!”12

I sporazum načinjen sa kršćanskim narodom Nedžran sa juga Arapskog poluotoka predstavlja jedan veoma lijep primjer pravednosti našeg Pejgambera, Muhammeda, a. s. Jedna od tačaka tog sporazuma glasila je:

“zivoti Nedžranlija i onih što su u njihovoj pratnji, njihova imovina, vjera, porodice, crkve i sve ono što posjeduju stavit će se pod zaštitu Allaha, dž. š., i Allahovog Poslanika.”

Medinski dokument, kojeg je Muhammed, a. s., potpisao sa kršćanskim, jevrejskim i mnogobožačkim zajednicama, jedan je od najznačajnijih sporazuma koji predstavlja primjer pravednosti i tolerancije. Zahvaljujući ovom dokumentu, koji je pripremljen radi osiguranja pravednosti među zajednicama različitih vjerskih uvjerenja i radi očuvanja interesa svih zajednica, došao je mir među narode koje su godinama živjeli u međusobnom neprijateljstvu. Jedna od najistaknutijih odlika Medinskog dokumenta je da je on osiguravao slobodu vjeroispovijesti. Stavka sporazuma koja je u vezi s tim glasi:

“Zajedno sa muslimanima, Jevreji Beni Avfa su istog ummeta, Jevrejima njihova, a muslimanima njihova vjera.”

A u tački Medinskog sporazuma stoji slijedeće: “Jevreji, koji su nama podređeni, bez ikakvog doživljavanja nepravednosti, a i bez međusobnog potpomaganja sa neprijateljima, imat će našu pomoć i podršku”15 Nakon Muhammeda, a. s., njegovi ashabi također su nastavili sa provođenjem ove odredbe koju je Muhammed, a. s., uvrstio u sporazum i ista odredba primjenjivala se i na Berbere, budiste, brahmane i osobe sa sličnim vjerskim uvjerenjima.

Jedan od najznačajnijih razloga što je vrijeme Muhammeda, a. s., proteklo u miru i sigurnosti je Poslanikov pravedni odnos zasnovan na kur’anskoj etici.

Pravednost našeg Pejgambera je i kod nemuslimana pobudila jedan osjećaj sigurnosti, a bilo je čak i mušrika koji su željeli ući pod zaštitu Muhammeda, a. s. Allah, dž. š., u Kur’anu je saopćio ovaj zahtjev mušrika i, u isto vrijeme, Poslaniku saopćio kako se treba odnositi naspram ovih osoba:

Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna. Kako će mnogobošci imati ugovor sa Allahom i Poslanikom Njegovim?! – Ali, s onima s kojima ste ugovor kod Časnog hrama zaključili, sve dok se oni ugovora budu pridržavali, pridržavajte se i vi, jer Allah zaista voli pobožne (At-Tawba, 6-7).

Postupanje u skladu sa principima kur’anske etike jedino rješenje je i za sukobe, svađe i nesporazume koji se danas događaju širom Svijeta, a, isto tako, i apsolutno neodstupanje od pravde po uzoru na onu koju je posjedovao naš Pejgamber, a koja nije pravila podvojenosti po liniji vjere, jezika ili rase.

Pokornost Poslaniku, a. s., znači pokornost Allahu, dž. š.

Allah, dž. š., sve je ljude zadužio pokornošću poslanicima koje im je slao. Poslanici su bili mubarek ljudi koji su izvršavali Božije naredbe, koji su dostavljali Allahove Objave; koji su svojim držanjem, postupcima i govorima, ukratko, cijelim svojim životima predstavljali modele čovjeka sa kojim će Allah, dž. š., biti najzadovoljniji i koji su pokazivali kako se treba živjeti. Allah, dž. š., u Kur’anu je saopćio da će biti spaseni oni koji se budu pokoravali Njegovim poslanicima. Zbog toga, pokornost našem Pejgamberu predstavlja jedan veoma značajan i bitan ibadet. Značaj pitanja pokornosti Allah, dž. š., na slijedeći se način ističe u Kur’anu:

A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv (An-Nisa’, 64).

Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti! (An-Nisa’, 69).

A u mnogim kur’anskim ajetima saopćava se da se oni koji se pokoravaju poslanicima zapravo pokoravaju Allahu, dž. š., a oni koji glavu okreću od njih u biti se okreću od Allaha, dž. š. Neki od tih ajeta su:

Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu; a onaj ko glavu okreće – pa, Mi te nismo poslali da im čuvar budeš (An-Nisa’, 80).

Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samome Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu- On će mu dati veliku nagradu (Al-Fath, 10).

I Poslanik je u svojim hadisima podsjetio na značaj pokornosti i rekao slijedeće:

“Ko se pokori meni nesumnjivo je da se pokorio Allahu, dž. š., a ko se pobuni protiv mene nesumnjivo je da se pobunio protiv Allaha, dž. š.”

Allah, dž. š., u Kur’anu saopćava da je Poslanik zaštitnik i upravitelj vjernika. Iz tog razloga su se muslimani o svim pitanjima konsultirali sa Poslanikom i započinjali određeni posao nakon što bi dobili njegovo mišljenje i suglasnost. Osim toga, u pitanjima u kojima je dolazilo do međusobnih nesuglasica, kada nisu mogli pronaći rješenje ili kada bi saznali za neku vijest koja je u vezi sa sigurnosnim, zdravstvenim i ekonomskim stanjem Ummeta, i to bi odmah proslijedili Pejgamberu i primjenjivali bi najbolje rješenje ili metode koje bi saznali od njega.

To je veoma bitna moralna vrlina koju je Allah, dž. š., naredio vjernicima. Na primjer, u jednom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., naređuje da se sve vijesti proslijede Pejgamberu ili onima koje je on opunomoćio. U ajetu se kaže:

Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili (An-Nisa’, 83).

Nesumnjivo, ovo je naredba koja u sebi sadrži niz dobrota i mudrosti. Prije svega, svaka Poslanikova naredba i presuda pod zaštitom je Allaha, dž. š. Prema tome, odluke koje je donosio Poslanik uvijek su bile korisne. Osim toga, Muhammed, a. s., bio je najpametniji i najmudriji. Savim je prirodno da se u svakom poslu čovjek posavjetuje sa najstručnijim, najpametnijim i najsavjesnijim, sa osobom u koju je najsigurniji i kojoj najviše vjeruje; sasvim je normalno da joj, radi izvođenja zaključka, želi saopćiti vijest do koje dođe.

Pored svih ovih odlika našeg Pejgambera, mudrost sakupljanja svih vijesti kod jedne osobe je i to što će se te vijesti u cijelosti moći pametnije i zdravije procjenjivati i komentirati. A u drugom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., saopćava vjernicima da u međusobnim nesporazumima uzmu Pejgambera kao sudiju. Allahova je naredba da se takve nerješivosti odmah proslijede Poslaniku, a to je ono što je u skladu sa razumom, savješću i pravilima ponašanja. Osim toga, krajnje je bitno srdačno i bez ikakve sumnje pokoriti se presudi koju donese Poslanik. Ako bi se odluka koju je on donosio i kosila sa interesima dotične osobe, iskreni vjernici ne bi osjećali nikakvu nelagodu; odmah bi se zadovoljno pokoravali Poslanikovoj presudi. Ovu bitnu odliku pokoravanja Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava u Kur’anu:

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore (An-Nisa’, 65).

Određeni dvoličnjaci ili oni sa nedovoljno jakim imanom koji nisu mogli uočiti da su sve Poslanikove odluke uvijek pod Allahovom zaštitom usprotivili su se upoznavanju Poslanika o svim pitanjima i u tom kontekstu su nastojali izazvati smutnje. Ajet u kome je saopćena ta situacija glasi:

Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika govoreći: “On vjeruje što god čuje!” Reci: “On čuje ono što je dobro, vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike, i milost je onima između vas koji vjeruju.” A one koji Allahova Poslanika vrijedaju čeka patnja nesnosna (At-Tawba, 61).

Zato što nisu mogli shvatiti bit imana i što nisu bili u stanju procijeniti i upoznati Poslanika, ove osobe su njegovu obaviještenost o svemu komentarisali svojim džahilijjetskim načinom razmišljanja – pošto saznanja koja posjeduju džahilijjetski ljudi ne koriste za dobrobit, ljepote, društveno blagostanje i sigurnost. Oni to jedino koriste za klevete i sijanje smutnji u nastojanjima da zavade ljude i prave smicalice. Međutim, sa svim vijestima koje su dopirale do njega Muhammed, a. s., osiguravao je sigurnost i zdravlje muslimana, a i ostalih koji su se nalazili pod njegovom zaštitom; otklanjanjem mogućih opasnosti razotkrivao je klopke koje su bile pripremljene za vjernike; utvrđujuću one sa oslabljenim imanom, poduzimao je mjere koje će ojačati njihovu vjeru, presjecao je sve mogućnosti koje bi oslabile vjernike i slomile njihovu radost, odredio je razne metode koje će vjernicima donijeti ljepotu i dobrobit. Svaka Poslanikova riječ, svaka njegova odluka i svaka mjera predostrožnosti donijela je muslimanima,-a, zapravo, i svim ljudima-blagodati i ljepote.

Poslanik je mudro upozoravao ljude, na način koji će utjecati na njihovu savjest.

Otkako mu je počela silaziti Objava, Muhammed, a. s., ostatak svog života provodio je pozivajući ljude u vjeru; bio je vodič koji im je pokazivao Pravi Put. U jednom kur’anskom ajetu Poslaniku se saopćava da se na slijedeći način obraća:

Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim” (Yusuf, 108).

Kao što se jasno može vidjeti i iz kur’anskih ajeta, upozoravajući ljude i podučavajući ih Kur’anu i uzornom moralu, Muhammed, a. s., suočavao se sa nizom poteškoća. Zato što svi nisu bili na Pravom Putu, bilo je onih koji su zbog ljubomore, zlobe i mržnje stvarali nevolje Muhammedu, a. s., koji nisu mogli shvatiti njegove riječi, ili onih koji jesu shvatali, ali su to olahko prihvatali; onih koji su se dvolično ponašali, koji u biti nisu vjerovali unatoč tome što su govorili da vjeruju u ono što Pejgamber govori i onih koji su pokazivali slične moralne slabosti. Unatoč njima, nikada ne posustavši, Muhammed, a. s., s velikom odlučnošću nastavio je sa objašnjavanjem i širenjem vjere. Ponašanje ovakvih osoba se na slijedeći našin opisuje u Kur’anu:

…Kad vas sretnu, govore: “Vjerujemo!” – a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prstiju svojih. Reci: “Umrite od muke!” – Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije (Ali ‘Imran, 119).

A Poslanikov odnos i odlučnost naspram munafika u Kur’anu se saopćava na slijedeći način:

Neki od onih kojima smo dali Knjigu raduju se svemu što objavljujemo tebi, ali neki protivnici ne priznaju nešto od Objave. Reci: “Meni je naređeno da se samo Allahu klanjam i da Njemu nikoga ravnim ne smatram; Njemu ja pozivam i Njemu se vraćam” (Ar-Ra’d, 36).

Muhammed, a. s., nastavio je sa upozoravanjem munafika; unatoč tome što su prema vjeri i njemu gajili neprijateljstvo, on im je na najefikasniji način objašnjavao islam nadajući se da će možda odustati od svojih djela i naći Pravi Put. O stavu munafika prema onome što im je Poslanik objašnjavao Allah, dž. š., nas obavještava u suri An-Nisa’:

Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred šejtanom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću (An-Nisa’, 60-61).

Unatoč ovom dvoličnom ponašanju munafika, Muhammed, a. s., ih je savjetovao utičući na njihovu savjest, pričao je sa njima na način koji će im omogućiti da spoznaju istinu. U jednom kur’anskom ajetu kaže se slijedeće:

Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se ti ne obaziri na riječi njihove i posavjetuj ih, i reci im o njima ono što će ih dirnuti (An-Nisa’, 63).

Nesporno je da savjetovati svoje neprijatelje, otvoreno im iznositi njihove greške i pozivati ih na Pravi Put predstavlja veoma tešku odgovornost. Međutim, za čovjeka koji, poput Muhammeda, a. s., vjeruje i oslanja se na Allaha, dž. š., koji je svjestan da je Allah, dž. š., taj koji daje mudrost, koji se boji jedino Allaha, dž. š., kao i u svemu drugome, i u ovome postoji Allahova pomoć i olakšanje.

U mnogim kur’anskim ajetima Allah, dž. š., saopćava da je slao poslanike kako bi zalutale usmjeravali na Pravi Put, očistili ih i podučavali Njegovim znakovima. Kao što smo i prethodno istakli, ovu odgovornost koju mu je njegov Gospodar povjerio, Muhammed, a. s., obavljao je tokom cijelog perioda svoga poslanstva na jedan veoma strpljiv, revnostan i odlučan način. Čak je i prilikom svog Oproštajnog govora, neposredno pred preseljenje na Ahiret, nastavio sa poučavanjem i savjetovanjem muslimana.

Ova veoma časna odgovornost, koju je Allah, dž. š., povjerio našem Poslaniku, u ajetima se saopćava na slijedeći način:

Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči (Al-Baqarah, 151).

Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi (Ali ‘Imran, 164).

On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi (Al-Džumu’a, 2).

U jednom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., saopćava da su savjeti, podsjećanja i upozorenja Muhammeda, a. s., vjernicima “ono što će im život osigurati”:

O, vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti (Al-Anfal, 24).Iz tog razloga, pozivi i savjeti Muhammeda, a. s., nisu kao pozivi i savjeti običnog čovjeka. Odazivanje ovim pozivima znači spas za čovjeka i na ovom, a i na budućem svijetu. U svakom pozivu Muhammeda, a. s., postoje mudrosti koje će čovjeka spasiti zla, zuluma i pesimizma. Zbog toga što se u svakom njegovom savjetu nalazi Allahovo nadahnuće i zaštita, iskreni vjernik će se srdačno predati ovim savjetima i naći Pravi Put i spas.

I u Poslanikovim riječima koje su dospjele do naših dana također su vidljivi lijepi savjeti koje je on davao vjernicima. Jedan od njih je i savjet koji je on dao ashabu Muazu, r. a. Prenosi se da mu je Muhammed, a. s., rekao slijedeće:

“Muaze, preporučujem ti bogobojaznost, da govoriš istinu, da stojiš iza onoga što kažeš, da ispoštuješ povjereno, da se držiš daleko od izdaje, da štitiš prava komšija, da budeš milostiv prema jetimima, da budeš slatkorječiv, veoma često nazivaj selam, vrši dobra djela, nemoj mnogo škrtariti, prihvati se imana; preporučujem ti da shvatiš dubine Kur’ana, ljubav prema Ahiretu, strah od polaganja računa, da spustiš krila pokornosti.

Muaze, zabranjujem ti da ružiš one koji posjeduju mudrost, da lažeš onima koji govore istinu, da ustupaš pred griješnicima, da ustaješ protiv pravednog vladara, da siješ smutnju po zemlji.

Muaze, bio ti pored kamena, drveta ili zida, ma gdje bio, preporučujem ti strah od Allaha, dž. š., pokajanje iza svakog grijeha kojeg počiniš, tajno za tajne grijehe, a javno za javne grijehe.”

Tako je Muhammed, a. s., poučavao svoje ashabe i neprestano ih pozivao da budu lijepe naravi

U svojim govorima Muhammed, a. s., uvek je velicao Allaha dz.s.

U skladu sa naredbom, koju je Allah, dž. š., saopćio ajetom “…i hvaleći Ga veličaj!” (Al-Isra’, 111), kada bi objašnjavao neku temu, savjetovao vjernike, obraćao se ljudima ili kada bi činio dovu, Muhammed, a. s., uvijek je svoga Gospodara oslovljavao najuzvišenijim i najljepšim imenima, spominjao Njegovu moć, uzvišenost i veličinu. Allah, dž. š., je slijedećim ajetima saopćio kako da se obraća ljudima:

Reci: “O, Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro – Ti, uistinu, sve možeš! Ti uvodiš noć u dan, i uvodiš dan u noć; Ti od neživog stvaraš živo, i od živog neživo; Ti opskrbljuješ koga hoćeš, bez računa.” Reci: “Skrivali vi ono što je u srcima vašim ili to javno pokazivali, Allah to zna. On zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji – Allah je svemoćan (Ali ‘Imran, 26-27, 29).

Reci: “…pita se samo Allah, On sudi po pravdi i On je sudija najbolji” (Al-An’am, 57).

Reci: “O, ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog Boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite – da biste na Pravome Putu bili!” (Al-A’raf, 158).

Reci: “Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim” (Al-Kahf, 109).

Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!” (Al-Ihlas, 1-4).

I kada bi savjetovao nekog vjernika, Muhammed, a. s., bi, isto tako, podsjetio na uzvišenost Allaha, dž. š., i rekao slijedeće:

“Nema drugog Boga osim Allaha, On je jedan i nema ortaka. Njegovo je sve ono što je na Zemlji i nebesima. Njemu pripada svaka hvala, On je Svemoćan.” Reci… Utječem se Allahu od prokletog šejtana!”

I govor svakog vjernika koji je moral i bogobojaznost Muhammeda, a. s., uzeo kao svoj uzor, koji se drži Kur’ana i Poslanikovog sunneta trebao bi biti takav da ljude podsjeća na Allaha, dž. š., Njegovu moć i veličinu, koji uvijek poziva Allahu, koji kod ljudi inicira ljubav prema Stvoritelju i koji biva povod za strah od Njega. U svakom govoru vjernika trebalo bi biti očito da nije zaboravio na Allaha, dž. š., i da je uvijek usmjeren prema Njemu.

Muhammed, a. s., stalno je savjetovao vjernike da vole Allaha, dž. š., a i njega, Poslanika, zato što ga Allah voli. U jednom hadisu je rekao slijedeće:

“Volite Allaha zbog blagodati kojima vas je obdario, a i mene zato što sam ja omiljen Allahu, dž. š.

Muhammed, a. s., bio je “donosilac radosnih vijesti”

Ajetom “O, Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje” (Al-Ahzab, 45) Allah, dž. š., saopćava da je Muhammed, a. s., bio poslanik koji donosi radosne vijesti i koji opominje. Naš Pejgamber je ljude upozoravao na džehennemske patnje, a i saopćavao im radosne vijesti da će na ovom svijetu dobri uvijek pobjeđivati, a da ih na Ahiretu očekuje vječni Džennet. Ova Poslanikova odlika se na slijedeći način saopćava u kur’anskim ajetima:

Mi smo te poslali da istinu objaviš i da radosne vijesti i opomenu doneseš, i ti nećeš biti pitan za one koji su u Džehennemu (Al-Baqarah, 119).

Mi Kur’an pun mudrosti objavljujemo, i na istinit način se on objavljuje. A tebe smo poslali samo zato da radosne vijesti donosiš i da opominješ (Al-Isra’, 105).

I Kur’an je, sigurno, objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ (Aš-Šu’ara’, 192-194).

Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna (Saba’, 28).

I oni koji su Poslanika uzeli kao svoj uzor i koji se pridržavaju njegovog sunneta trebali bi, poput njega, biti osobe koje upozoravaju ostale i koje im donose radosne vijesti. Upravo je Muhammed, a. s., također na slijedeći način zapovijedio svome ummetu da budu oni koji donose radosne vijesti:

“Olakšavajte, a ne otežavajte! Donosite radosne vijesti, a ne pobuđujte mržnju! Stvarajte međusobno dobre odnose, a ne zapadajte u konflikte!”

Davanje radosne vijesti povećava radost i ushićenje vjernika, biva povod povećanja njihove energičnosti i uspjeha u dobrim djelima. Sasvim je sigurno da će u drukčijem stanju i ponašanju biti osoba koja svoj posao obavlja nadajući se da će za to biti nagrađena džennetskim ljepotama od osobe koja svoj posao obavlja u monotoniji, iz navike ili zato što mora. Allah, dž. š., iz tog razloga zapovijedio je Muhammedu, a. s.: “… podstiči vjernike…” (An-Nisa’, 84).

A u drugom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., obraća se na slijedeći način: “I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti” (Al-Ahzab, 47). Svaki mu’min koji izvršava Allahova naređenja i koji se pridržava Poslanikovog morala zadužen je da donosi radosne vijesti svim muslimanima i da ih stimulira na revnost. Držati nekonstruktivne govore, raditi na utjerivanju straha vjernicima predstavljajući im lahke obaveze kao poteškoće, udaljavati ih od ljepota i radosnih vijesti koje je Allah, dž. š., saopćio u Kur’anu nisu djela koja dolikuju muslimanima. Ono što je u skladu sa kur’anskom etikom je često podsjećanje na ljepote koje je Allah, dž. š., obećao muslimanima i držati ih čile i revnosne, kao što je to radio Muhammed, a. s.

Jedna od radosnih vijesti koje su Poslaniku naložene da ih prenosi vjernicima je i ta da je Allah, dž. š., onaj koji oprašta grijehe:

Reci: “O, robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv” (Az-Zumar, 53).

A kada ti dođu oni koji u riječi Naše vjeruju, ti reci: “Mir vama! Gospodar vaš je Sam Sebi propisao da bude milostiv: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lahkomislenosti učini, pa se poslije pokaje i popravi – pa, Allah će doista oprostiti i samilostan biti” (Al-An’am, 54).

Druga radosna vijest je Džennet:

Reci: “Hoćete li da vam kažem šta je bolje od toga? Oni koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili imat će u Gospodara svoga džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u njima će vječno boraviti, i čiste žene, i Allahovu naklonost – a Allah poznaje robove Svoje (Ali ‘Imran, 15).

Muhammed, a. s., je muslimane podsjećao da je i on čovjek.

Oholost je jedna od temeljnih odlika nevjernika. Zbog te svoje oholosti oni su odbijali poslušnost Allahovim poslanicima i iznosili niz izgovora te svoje neposlušnosti. Jedan od tih izgovora je njihovo zagovaranje da će biti poslušni poslanicima jedino ukoliko oni budu nadljudska bića. Što se tiče našeg Pejgambera, on je svome narodu govorio da je on jedan insan koji robuje svome Gospodaru, da su njihova očekivanja neumjesna i pozivao ih da se, radi spasa, okrenu prema Allahu, dž. š. U kur’anskim ajetima koji govore o ovom pitanju, Allah, dž. š., naređuje Poslaniku da kaže slijedeće:

Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!” (Al-Kahf, 110).

Reci: “Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali.” Reci: “Allah je dovoljan svjedok meni i vama, jer On zna i vidi robove Svoje” (Al-Isra’, 95-96).

Isto tako, Muhammed, a. s., je saopćio i to da je i njemu naređeno da bude musliman i da bude poslušan Allahu, dž. š., i da je zadužen da samo upozorava i da neće biti odgovoran za ponašanje nevjernika. Ajeti koji nas obavještavaju o tome glase:

Ja sam primio zapovijest da se klanjam jedino Gospodaru ovoga grada, koji je On učinio svetim – a Njemu sve pripada – i naređeno mi je da budem poslušan i da Kur’an kazujem; onaj ko bude išao Pravim Putem na Pravome Putu je za svoje dobro; a onome ko je u zabludi ti reci: “Ja samo opominjem.” I reci: “Hvala Allahu, On će vam znamenja Svoja pokazati, pa ćete ih vi poznati!” A Gospodar tvoj motri na ono što radite (An-Naml, 91-93).

Muhammed, a. s., oslobodio je muslimane od teškoća koje su imali.

Prethodno navedenim odlikama Muhammed, a. s., je vjernike oslobodio tereta i teškoća koje su imali, pokazao im je put u poslovima i obavezama koje neće moći shvatiti ili koje će teško obavljati. Pored toga, jedan dio ljudi je bio sklon da sami sebi čine zulum, da sebi stvaraju poteškoće, da svojevoljno donose neka pravila i da vjeruju da će biti spaseni ukoliko se budu pridržavali tih pravila. Ova odlika ljudi jedan je od razloga zbog kojih je tokom historije dolazilo do iskrivljavanja vjera. Niz zajednica donijelo je pravila koja nisu postojala u vjeri i uvjerili sebe i ostale da će biti pobožni ukoliko se budu pridržavali toga. A oslobađanje ljudi od teškoća koje su sami sebi nametnuli predstavlja jedno od najbitnijih svojstava Muhammeda, a. s. Ovu odliku Poslanika Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava u Kur’anu:

Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli (Al-A’raf, 157)

Muhammed, a. s., je i svojim životom bio uzor ljudima, a i-kao što se saopćava u navedenom ajetu-pozivao ih da čine dobra djela, a od ružnih ih odvraćao i tako oslobađao ljude tereta i poteškoća koje su imali.

Poslanikova bogobojaznost, odnosno ponašanje koje je podrazumijevalo jedino Allahovo zadovoljstvo također je jedno od pitanja u kojima je on bio najljepši primjer. Zbog toga što se bojao jedino svoga Gospodara i što nikada nije podlijegao ljudskim žudnjama, Muhammed, a. s., uvijek je bio na pravom putu. Ova odlika kur’anske etike velika je olakšica i ljepota za čovjeka. Za one koji rade da ugode i da se sviđaju ljudima, za osobe koje, tražeći i Allahovo, a i zadovoljstvo ljudi trče za pohvalama i mišljenjima veliki teret predstavljaju djela koja čine. Zbog toga što ne mogu razmišljati i ponašati se onako kako bi željeli, iskreno i slobodno, a i zato što u istom trenutku ne mogu zadovoljiti i ugoditi svima, ovakve osobe, isto tako, ne mogu postići ni tražene pohvale i pozitivna mišljenja. Čak i u najmanjoj svojoj pogrešci oni zapadaju u paniku; kada vide nezadovoljne ljude čiju naklonost žele postići, njih obuzima strah da će izgubiti njihovo povjerenje i poštovanje.

Međutim, muslimani koji očekuju jedino Allahovo zadovoljstvo i koji se jedino Njega boje nikada neće ući pod neki teret koga neće moći savladati i koji će im na ovom i budućem svijetu donijeti nevolje i gubitke. Oni nikada svoja djela ne zasnivaju na pitanjima kao što su zadovoljstvo ostalih ljudi, šta drugi misle, osuđuju i ne odobravaju. Zbog toga su vjernici uvijek mirni i spokojni. Na drugoj strani, oni nisu u nevolji i nisu zabrinuti zato što znaju da će za svoje grijehe odgovarati jedino Allahu, dž. š., i da jedino Njega treba moliti za oprost grijeha.

Eto, svojim riječima i djelima Muhammed, a. s., je vjernike podučio pravom i čistom životu i sa njihovih leđa uzeo “obaziranje na zadovoljstvo drugih”, što za sve ljude predstavlja veliki teret. Naravno, to je samo jedna od poteškoća od koje je Poslanik oslobodio vjernike. Na taj način Muhammed, a. s., je bio uzor svim muslimanima u mnogim pitanjima koja će im donijeti dobro na ovom, a i na budućem svijetu.

Allah, dž. š., na slijedeći način u Kur’anu saopćava da ne mogu biti isti onaj koji iskreno vjeruje u svog Gospodara i onaj koji Mu pripisuje druga i ortaka:

Allah navodi kao primjer čovjeka koji je u vlasti ortaka oko koga se oni otimaju, i čovjeka koji je u vlasti samo jednog čovjeka – da li je položaj njih dvojice isti? Hvaljen neka je Allah,-nije, ali većina njih ne zna (Az-Zumar, 29).

Širk nije jedina poteškoća koju je Muhammed, a. s., skinuo sa leđa vjernika. On je oslobodio vjernike od svih poteškoća koje su im bivale teške i koje su im činile nevolje. Pozivao ih je na ono što je najlakše i najljepše i pokazao im rješenje svega. Zato, oni koji slijede sunnet Muhammeda, a. s., živjet će lahak i spokojan život. Određeni hadisi našeg Poslanika, koji govore o tom pitanju, glase:

“…Ako ćeš imati snage da, sa jednim istinskim imanom, sa jednom potpunom željom, radiš za Allaha, dž. š., radi; ukoliko ne budeš imao snage za to, ima mnogo hajra u strpljenju u onome što ti se ne sviđa. Znaj i to da uspjeh dolazi skupa sa strpljenjem, a oslobođenje dolazi sa nevoljom i u poteškoći, također, postoji i olakšanje i jedna poteškoća nikada neće trijumfirati nad dvjema olakšicama.”

“Kada bi došla poteškoća i ušla u ovu stijenu, olakšica bi sigurno došla za njom, ušla unutra i izvadila je odatle.”

Muhammed, a. s., bio je veoma blag i milostiv prema vjernicima.

Muhammed, a. s., bio je veoma iskren, saosjećajan, razumljiv i čovjek pun ljubavi. Zanimao se za sve, i materijalne i duhovne, probleme svojih prijatelja, bližnjih i svih vjernika koji su mu bili potčinjeni; poduzimao je sve mjere za njihovo zdravlje, sigurnost i raspoloženje; širio im je zaštitnička krila stalnim nadopunjavanjem njihova imana i bogobojaznosti, brinuo se o njihovim ahiretskim životima. Ove izuzetne odlike Muhammeda, a. s., koje kao uzor mogu poslužiti cijelom svijetu, u Kur’anu se saopćavaju na slijedeći način:

Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim Putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv (At-Tawba, 128).

I budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! (Aš-Šu’ara’, 215).

Zato što su njegove izuzetne odlike uzeli sebi za uzor, i vjernici koje je odgajao Muhammed, a. s., također su imali požrtvovano, saosjećajno i merhametli ponašanje, o čemu je, spominjanjem u Kur’anu, obaviješteno cijelo čovječanstvo. U jednom kur’anskom ajetu se na slijedeći način objašanjava požrtvovanost koju su međusobno činili muslimani:

I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti (Al-Hašr, 9).

Vjernici koje je odgajao Poslanik i koji su srčano bili vezani za kur’anske ajete zaštitnički stav zauzimali su čak i prema zatočenicima. Ovaj njihov uzorni moral na slijedeći način se saopćava u Kur’anu:

I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju. “Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti” (Ad-Dahr, 8-10).

Naš Poslanik je podsjećao svoje ashabe da, također, budu milostivi, i u tome im služio kao najljepši primjer:

“Budite milostivi da biste osjetili milostivost! Praštajte da bi vam se praštalo! @alosni su oni čiji je govor besmislen. zalosni su oni koji znaju svoje grijehe, ali nastavljaju da ih vrše i koji se ne kaju.”

“Ne čini se milost onima koji nisu milostivi.”

“Allah je milostiv i saosjećajan, voli blagost i na blagost uzvraća blagošću.”

 

Poslanikovo traženje oprosta i činjenje dove za vjernike

U ishodu svoje ljubavi i privrženosti vjernicima Muhammed, a. s., tražio je od Gospodara da im oprosti njihove grijehe. A što se tiče Allahovih naredbi Poslaniku o tom pitanju one glase:

O, Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati – ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv (Al-Mumtahinah, 12).

Znaj da nema Boga osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! Allah zna kud se krećete i gdje boravite (Muhammad, 19).

…I kad oni zatraže dopuštenje od tebe zbog kakva posla svoga, dopusti kome hoćeš od njih, i zamoli Allaha da im oprosti jer Allah prašta i On je milostiv (An-Nur, 62).

A u poglavlju At-Tawba Allah, dž. š., na slijedeći način nalaže Poslaniku da se moli za vjernike:

…Pomoli se za njih, molitva tvoja će ih, sigurno, smiriti. – A Allah sve čuje i sve zna (At-Tawba, 103).

Kao što je saopćeno u navedenom ajetu, Poslanikova molitva predstavlja povod smirenosti i spokojstva vjernika. Nikako ne treba gubiti iz vida da je jedino Allah, dž. š., taj koji srcu daje smirenost i spokojstvo. Molitvu Poslanika koga je kao zaštitnika i staratelja učinio predstavnikom vjernika Allah, dž. š., je učinio povod za smirenost i spokojstvo vjernika. Saosjećajnost i milost našeg Gospodar, Njegovo svojstvo zaštite vjernika, najviše se manifestira kroz etiku našeg Pejgambera.

U jednom hadisu Muhammeda, a. s., je na slijedeći način podsjetio vjernike na jednu veoma značajno pitanje o molitvi:

“Molite se Allahu vjerujući da će biti primljena vaša dova.”

Zekjat koji je Muhammed, a. s., uzimao radi koristi muslimana bio je povod njihovom čišćenju

“Uzmi od dobara njihovih zekjat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš…” nalaže Allah, dž. š., na početku 103. ajeta poglavlja At-Tawba. Dakle, Allah, dž. š., saopćava da će, povodom zekjata kojeg uzima za korist muslimana, Poslanik, a. s., Allahov veoma omiljeni rob, očistiti i blagoslovljenim učiniti vjernike. Pejgamber, a. s., je Allahov poslanik i u svakoj riječi i u svakom djelu pridržava se Allahovih naređenja i puta kojeg mu je On pokazao. Izvor Poslanikovog uzornog morala i superiornog ponašanja je u tome što je, bez pripisivanja Mu druga (širka), bez traženja drugog vodiča i boga, uvijek bio usmjeren jedino ka Allahu, dž. š. Zato što je izvršavao svaku naredbu koju mu je Allah, dž. š., nalagao, postigao je jedinstveno lijep moral i ponašanje, koje je uzor cijelom čovječanstvu.

Za sve muslimane ova činjenica bi trebala biti vodič, a povođenjem samo za Kur’anom, Allahovom Objavom, i življenjem uzornog morala na koji je upućivao i u praksi primjenjivao naš Pejgamber vjernici bi trebali prakticirati jedno ponašanje i etiku uzornu cijelome svijetu.

Muhammed, a. s., se konsultirao sa vjernicima

Pridržavajući se naredbi svoga Gospodara, Muhammed, a. s., se konsultirao sa vjernicima i uzimao njihova mišljenja. Ajet u kome je navedena ta naredba glasi:

…Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega (Ali ‘Imran, 159).

Nakon što bi saznao i za mišljenja vjernika, Poslanik je donosio odluke, a za rezultate i ishod uzdao se u Allaha, dž. š. Veoma bitna činjenica, koja se ne smije gubiti iz vida, je da su sve donesene odluke već odranije poznate Allahu, dž. š. Sve odluke i sve rezultate odluka Allah, dž. š., odredio je u sudbini. A konsultiranje o određenom pitanju i potom to pitanje vezati odlukom ili rezultatom, za vjernike, također, predstavlja jednu vrstu ibadeta. Znajući za ovu činjenicu, Poslanik se savjetovao sa vjernicima, donosio odluke, ali, oslanjajući se na Allaha za ishod toga, znao je da će On stvoriti najbolji ishod.

Konsultiranje je djelo koje će i vjernicima donijeti lijepe i korisne rezultate. Prije svega, ponašajući se ponizno, osoba koja se konsultira pokazuje lijepu etiku. Na primjer, u svom ummetu, Muhammed, a. s., bio je najpametnija, najpronic-ljivija i najoštroumnija osoba. Unatoč tome, njegovo konsulti-ranje sa ostalima, saznavanje njihovog mišljenja, pitanja kakva bi u određenom problemu oni donijeli rješenja, pokazatelji su stepena njegove skromnosti.

Pokazujući poniznost u svim situacijama, ne govoreći “To niko ne zna bolje od mene”, i vjernici će, iz niza aspekata, vidjeti koristi i ljepote u konsultiranju sa drugima. Na taj način će prakticirati jednu od praksi Muhammeda, a. s., a zbog poniznosti i poštovanja, koje iskazuju prema vjer-nicima, postići će naklonost i Allahovu i drugih vjernika. Pored svega ovoga, držat će se daleko od belaja, kao što je samoljublje. Osim toga, Allah, dž. š., u Kur’anu saopćava slijedeće: “… a nad svakim znalcem ima još znaniji” (Yusuf, 76). Prema tome, kada se, ne uzdajući se jedino u svoju pamet, čovjek okoristi razumom, mišljenjem i znanjem drugih, on tada dolazi do mnogo boljih rezultata. Umjesto jednog, on posjeduje onoliko razuma sa koliko se osoba konsultira. Muhammed, a. s., je na slijedeći način podsjetio vjernike na međusobno konsultiranje:

“Ko se, prilikom započinjanja nekog posla, o tom pitanju posavjetuje sa nekim vjernikom Allah, dž. š., ga učini uspješnim u najispravnijim poslovima.”

Svaki put na koji Allah, dž. š., upućuje u Kur’anu i svaki postupak Muhammeda, a. s., za nas su najbolje i najljepše blagodati. Jedno od toga je i konsultiranje sa ostalim vjerni-cima. Zato, radi najljepšeg izvršavanja ibadeta i postizanja uzornog morala, veoma je bitno dobro znati Allahova naređenja i dobro poznavati Muhammeda, a. s.

Allah, dž. š., je Muhammedu, a. s., dao ugled i slavu I spomen na tebe visoko uzdigli! (Al-Inširah, 4).

Kao što je i istaknuto u navedenom ajetu, i u vremenu kome je živio, a i poslije svoje smrti Muhammed, a. s., je bio čuven širom svijeta. Čak i 1400 godina nakon preseljenja na ahiret čuven je i poznat od strane ljudi cijelog dunjaluka. Milijarde ljudi 1400 godina ljubavlju i poštovanjem vezuju se za Poslanika; unatoč tome što ga nikada nisu vidjeli, bivaju mu veoma bliski, molili su se i mole se da u Džennetu vječno budu u njegovoj blizini.

I u drugim kur’anskim ajetima Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava da je Muhammed, a. s., “jedan plemeniti i moćni poslanik”:

Kur’an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog, moćnog, od Gospodara svemira cijenjenog, kome se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog! A drug vaš nije lud (At-Takwir, 19-22).

Kur’an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku (Al-Haqqa, 40).

Allah, dž. š., u Kur’anu saopćava da su i mnogi drugi pejgamberi, poput Nuha, Il’jasa, Musaa i Haruna, a. s., također bili časni i ugledni ljudi. Veliki dio ljudi cijelog svog života trče za ugledom i čašću. Zbog toga bivaju pohlepni i predaju se blagodatima prolaznog života. Ili, pak, postaju oholi i neposlušni. Trčeći za ugledom, oni se, zapravo, udaljavaju od ugleda i dostojanstva.

Međutim, čast i ugled čovjeka daje se jedino od strane Allaha, dž. š. A Allah, dž. š., saopćava da ugled i slava čovjeka dolazi življenjem kur’anskog morala. U jednom kur’anskom ajetu kaže se slijedeće:

Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji i u onome što je na njima; Mi smo im dali Kur’an, slavu njihovu, ali oni za slavu svoju ne haju (Al-Mu’minun, 71).

Jedini put čovjeka za vođenje dostojanstvenog i časnog života je priklanjanje Allahovoj Objavi, Kur’anu i uzornom moralu našeg poslanika. Sasvim je očita i kategorična činjenica da svi putevi izvan toga ljudima neće donijeti ništa drugo do gubitka i na ovom i na budućem svijetu.

Muhammedova, a. s., profinjenost i učtivost

Bonton i kultura određenih ljudi koji su se u periodu Muhammeda, a. s., nalazili u njegovoj okolini bili su na niskom nivou. Iz određenih kur’anskih ajeta je moguće zaključiti da ti ljudi nisu bili učtivi i da nisu mogli procijeniti ponašanja kojima bi druge mogli uznemiriti. Ilustracije radi, u kur’anskim ajetima se saopćava da su u kuće ulazili na stražnja, a ne na prednja vrata, da su u Muhammedovu, a. s., kuću dolazili u vrijeme objeda ili da su se upuštali u duge međusobne razgovore. Što se tiče Muhammeda, a. s., on je bio krajnje obazriv, pristojan, strpljiv, čovjek koji je ovim osobama pristupao s tolerancijom, iskren i veoma kulturan. Uvijek je lijepim riječima opominjao i upozoravao na nedolična ponašanja onih iz svoga okruženja, osvajao njihova srca i odgajao ih ulaganjem velikog strpljenja i truda. A sa takvim moralom je, isto tako, postao uzor svim ostalim vjernicima.

Naš Gospodar, Milostivi i Samilosni, pomogao je Pejgamberu i u ovom poslu; podržao ga Svojim ajetima. Jedan od ajeta koji govore o tome glasi:

O, vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti radi jela, ali ne da čekate da se ono zgotovi; tek kad budete pozvani, onda uđite, i pošto jedete, raziđite se ne upuštajući se jedni sa drugima u razgovor. To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vam to rekne, a Allah se ne stidi istine… (Al-Ahzab, 53).

I u mnogim predanjima Pejgamberovih ashaba ističu se primjeri obazrivog i pristojnog ponašanja Muhammeda, a. s. I zato što je bio pejgamber, a i zbog toga što je bio državnik, Muhammed, a. s., je konstantno bio u kontaktu sa ljudima iz svih staleža; viđao se sa svima: od državnih i plemenskih čelnika i bogataša do siromašnih, nemoćnih, nezbrinutih, jetima, žena i djece. Sa svim onim ljudima koji su posjedovali međusobno sasvim različite socijalne strukture, načine življenja, sklonosti i navike uspostavio je dobar dijalog na svim poljima; prema svakome od njih odnosio se krajnje pristojno, lijepo, s razumijevanjem i strpljivo.

Kao što se razumije i iz događaja koje prenose bliski Poslanikovi ashabi, naš Pejgamber je bio “krajnje učtiv, neporočan, fin, prijatan i brižan”. Pravila lijepog ponašanja i bontona primjenjivao je na najljepši i najidelaniji način.

Riječima “Nije postojao niko ko je posjedovao ljepši moral od Resulullaha. Kada bi mu se obratio neko od porodice ili ashaba, odgovarao bi sa ‘izvolite’. Iz tog razloga je Allah, dž. š., rekao da je on ‘iznad jednog visokog morala”,29 hzr. Aiša, r. a., je istakla uzorni moral koji je vidjela kod Muhammeda, a. s.

Hzr. Enes, r. a., koji je odrastao u kući Muhammeda, a. s., i koji ga je godinama služio, na slijedeći način objašnjava Poslanikovu jedinstvenu ljubaznost i otmjenost:

“Onoga koji bi nešto pitao slušao bi sa velikom pažnjom i nije se udaljavao od pitaoca dok se on ne bi prvi udaljio od njega. Kada bi se neko rukovao sa Resulullahom ili kada bi ispružio ruku da se rukuje, Resulullah nije vraćao ruku dok to prva ne učini osoba naspram njega. Isto tako, kada bi sa nekim dolazio licem u lice, Resulullah nije okretao glavu sve dok se dotični ne okrene i ne udalji se. Noge nikada nije ispružao prema onome ko sjedi pred njim. Sa onima sa kojima se susretao prvi je on nazivao selam. Prvi bi on započinjao rukovanje sa ashabima.”

“Svojim ashabima je davao lijepa imena i nadimke. Hzr. Aliju, r. a., nazvao je ‘Ebu Turab’, a drugog ashaba ‘Ebu Hurejre’. Da bi im ukazao čast, oslovljavao ih je sa imenima koja im se sviđaju.”

“Nikome nije upadao u riječ. Nije ostajao nedorečen. Nastavljao bi sa razgovorom sve dok sugovornik ne bi završio svoj govor ili dok ne bi ustao da ide.”

“Deset godina sam služio Resulullaha. Vallahi, nijednom mi nije rekao čak ni ‘uf’. Kako god me nije ružio kada bi zakasnio ili ne bih izvršio neku njegovu zapovijed, isto tako je i ukućanima, ako bi me neko od njih naružio, govorio: ‘Ne dirajte ga! Da je bilo suđeno da to uradi, on bi to uradio!”

“Jednom mi je zapovijedio da odem nekud. Nakon što sam se udaljio od njega, na ulici sam ugledao nekoliko djece kako se igraju i zanio sam se posmatrajući ih. Uto me neko straga rukama uhvati za glavu. Kada sam se okrenuo, ugledao sam njega. Smiješio se. ‘Dragi Enese, jesi li išao tamo kuda sam te poslao?” – rekao mi je.

‘Ne, nisam išao, sad ću ići’ – uzvratio sam.

Godinama sam mu hizmetio. Vallahi se ne sjećam da mi je za ono što sam uradio ijednom rekao ‘Zašto si to uradio?’, ili da mi je za ono što nisam uradio ijednom rekao ‘Zašto to nisi uradio?’”

Tokom svog života, Pejgamber je odgojio hiljade insana, bio povod da oni koji ne znaju vjeru i uzoran moral postanu ljudi lijepog ponašanja, brižni, požrtvovani i uzvišenog morala. Naš Pejgamber, koji je, svojim riječima, djelima i etikom, i nakon smrti bio povod prodgajanja miliona ljudi, jedan je jedinstveno koristan vodič i pedagog.

Muhammed, a. s., je uvijek bio pod zaštitom Allaha, dž. š.

Allah, dž. š., je Pomoćnik i Zaštitnik našeg Pejgambera i svih vjernika; uvijek je pomagao Muhammeda, a. s., njegove poteškoće je preobraćao u olakšice, otvorio mu put, ojačao ga duhovno i materijalno, potpomogao ga iskrenim vjernicima, onemogućavanjem njihove pronicljivosti, uzimanjem njihove moći i razotkrivanjem njihovih klopki Allah, dž. š., je onemogućio Resulullahove neprijatelje da mu nanesu zlo i nevolje. U kur’anskom poglavlju At-Tawba Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava da je pomagao Muhammeda, a. s.:

Ako ga vi ne pomognete – pa, pomogao ga je Allah… (At-Tawba, 40).

Kao što je istaknuto u navedenom ajetu, Resulullah nikada nije bio ovisan o drugima; njegov stalni pomagač bio je Allah, dž. š. Zato niko od onih koji su se nalazili u njegovoj blizini nisu Pejgambera mogli ostaviti pod dugom za svoj hizmet ili pomoć koju su mu učinili. To zbog toga što je, u biti, Allah, dž. š., bio Taj koji je pomagao Resulullaha. Da te osobe nije ni bilo, Allah, dž. š., bi mu, posredstvom drugog insana, meleka ili džina, opet pomogao.

U drugom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., je Muhammedu, a. s., saopćio da, ne strahujući od ljudi, hrabro širi pravu vjeru i obećao mu da će ga štititi. U aktualnom ajetu se kaže slijedeće:

O, Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga; ako to ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. Allah doista neće ukazati na Pravi Put narodu koji neće da vjeruje (Al-Ma’ida, 67).

Nevjernici, uskih i plitkih pogleda, koji nisu mogli shvatiti Allahovu moć i stvarni smisao događaja, mislili su da će nadjačati Pejgambera, da će ga moći zastrašiti ili oneposobiti i iz tog razloga su mu konstantno pripremali smicalice i klopke. Nisu bili svjesni Allahove zaštite koja je bila nad Resulullahom i nisu to mogli pojmiti. Smatrali su se mnogo jačim i superiornijim od Poslanika. Međutim, Allah, dž. š., osujetio je i veoma detaljne zavjere koje su svi skupa kovali; štaviše, na jedan čudotvoran način je njihove klopke okretao protiv njih samih. Nijedna klopka im nije koristila. Za ove ljude, koji nisu mogli shvatiti da ih, dok su se okupljali i kovali zavjere, Allah, dž. š., vidi, čuje i zna šta misle, koji nisu mogli shvatiti da se, čak ako se i sakriju od Resulullaha, ne mogu sakriti i od njegovog Gospodara i koji nisu pomišljali na to da je Muhammed, a. s., omiljeni rob i prijatelj Svemogućeg Allaha, dž. š., Allah, dž. š., u Kur’anu kaže slijedeće:

I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije (Al-Anfal, 30).

A u jednom drugom ajetu Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava da Resulullahu niko neće moći nauditi, da su njegovi zaštitnici, pomoćnici i prijatelji Allah, dž. š., Džibril i čestiti vjernici:

Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa – vi ste bile učinile ono zbog čega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti (At-Tahrim, 4).

A u kur’anskom poglavlju Ad-Duha Allah, dž. š., na slijedeći način objašnjava pomoć i blagodati kojima je obasuo Svoga Poslanika:

Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi Put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? (Ad-Duha, 3-8).

Znajući da će mu u svim poslovima, čak i u najtežim momentima Allah, dž. š., pomoći, Resulullah se oslanjao na svog Gospodara i nije ga obuzimao strah i zabrinutost. I ostalim vjernicima je, isto tako, govorio da je Allah, dž. š., sa njima, da sve vidi i čuje i bio povod njihovom spokojstvu.

Također, svi oni koji Poslanika uzimaju sebi za uzor i koji slijede njegov put nikada ne bi smjeli gubiti nadu u Allahovu milost i pomoć; ne smiju gubiti iz vida da je, sve dok se, očekujući Allahovo zadovoljstvo, milost i Džennet, natječu u dobročinstvu, Allah, dž. š., stalno uz njih. U jednom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., vjernicima obećava slijedeće:

…A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan (Al-Hadždž, 40).

Značaj koji je Resulullah pridavao čistoći

Čistoća duše i morala, čistoća tijela, odjeće, okoline i jela također je jedna od najistaknutijih odlika muslimana. Kosa, ruke, lice, svaki dio tijela muslimana uvijek je čist. Odjeća je uvijek čista, održavana i pristojna. Mjesta na kojima radi ili živi uvijek su uredna, čista, prijatnog mirisa, odišu svježinom i mirom. Resulullah je i u ovom kontekstu najbolji uzor vjernicima. Allah, dž. š., se u Kur’anu na slijedeći način obraća Poslaniku:

O, ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni! (Al-Muddassir, 1-5).

Allah, dž. š., u Kur’anu saopćava vjernicima da jedu lijepa i dozvoljena jela, a Resulullahu je, isto tako, rekao da saopći vjernicima da su im dozvoljena lijepa jela:

“O, poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite…” (Al-Mu’minun, 51).

Pitaju te što im se dozvoljava. Reci: “Dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio. Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, brzo svida račune” (Al-Ma’ida, 4).

Muhammed, a. s., je u jednom hadisu na slijedeći način muslimanima preporučio čistoću:

“Islam je čist, bez prljavština. Budite i vi čisti, čistite se, pošto u Džennet ulaze čisti.”

Resulullahove dove

U Kur’anu se saopćava da je Muhammed, a. s., ustajao noću i molio se svome Gospodaru:

A kad je Allahov rob ustao da mu se pomoli, oni su se u gomilama oko njega tiskati stali. Reci: “Ja se samo Gospodaru svome klanjam, i nikoga Njemu ravnim ne smatram” (Al-Džinn, 19-20).

U mnogim kur’anskim ajetima se spominju dove koje je učio Muhammed, a. s. U svojim dovama Resulullah je veličao Allaha, dž. š., i spominjao Ga Njegovim svojstvima. Jedna od Poslanikovih dova koja se spominje u Kur’anu glasi:

Reci: “O, Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro – Ti, uistinu, sve možeš! (Ali ‘Imran, 26).

Kao i svi drugi poslanici, i Muhammed, a. s., je bio suočen sa prijetnjama i presijama neprijatelja od ljudi i džina. Resulullahu, koji je na te njihove presije pokazivao strpljenje i otpornost, naređeno je da, naspram šejtanskih negativnih utjecaja i duhovnih nasrtaja, na slijedeći način traži pomoć od Allaha, dž. š.:

I reci: “Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja šejtanskih, i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od njihova prisustva zaštitiš!” (Al-Mu’minun, 97-98).

Muhammedu, a. s., je na slijedeći način naređeno da Allaha, dž. š., moli za oprost i da spominje merhamet svoga Gospodara:

I reci: “Gospodaru moj, oprosti i smiluj se, Ti si najmilostiviji!” (Al-Mu’minun, 118).

A u predajama se ističe da je Muhammed, a. s., molio Allaha, dž. š., da mu podari uzoran moral i lijepu narav i da je u svojim dovama na slijedeći način molio svoga Gospodara:

“Bože, uljepšaj moju ćud i moral. Bože, udalji me od onih sa lošim moralom.”

Kao što je i saopćeno u ajetu “Reci: “Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše molitve…” (Al-Furqan, 77) dova predstavlja veoma bitan ibadet vjernika. Svjestan da u svojoj nemoći nije u stanju učiniti ništa dok to Allah, dž. š., ne odredi, insan bi se u svim pitanjima morao usmjeriti ka svome Stvoritelju, nadajući se i strahujući od Njega činiti Mu dovu za sve. Dove ostalih poslanika koje se navode u Kur’anu i koje je i Resulullah spominjao također su od najljepših primjera i uzora za vjernike. U svojim dovama oni su, hem pokazali kako su se predavali Allahu, dž. š., i kako su Ga doživljavali kao jedinog prijatelja i pomoćnika, hem su i Svemogućeg veličali najljepšim imenima. Osim toga, iz dova poslanika vidljivo je da su, bez obzira na vrijeme, oni u svim trenucima činili dovu i da su se u slučaju potrebe odmah usmjeravali Svemilosnome

SAOPĆENJE NAŠEG PEJGAMBERA

Kao što je Allah, dž. š., i saopćio u ajetu “Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se naređuje…” (Aš-Šura, 15), Muhammed, a. s., posljednji je pejgamber koji je bio zadužen da opominje ljude. Kao i svi ostali poslanici, i Muhammed, a. s., je pozivao ljude na Pravi Put, u vjeru u Allaha, dž. š., život za Ahiret i uzoran moral. Metode koje je koristio prilikom ovog poziva, oblik i način izlaganja i pristupa trebali bi biti uzor svim muslimanima; svaki musliman bi, prilikom pozivanja ljudi u vjeru, trebao pričati i ponašati se kao Resulullah.

U Kur’anu je na slijedeći način Muhammedu, a. s., naređeno da ističe da je on zadužen da opominje ljude:

Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim” (Yusuf, 108).

Resulullah je učinio maksimum onoga što je bilo u njegovoj moći kako bi ljude upozorio, uložio je maksimalne napore radi upozoravanja što većeg broja ljudi. U jednom ajetu se kaže slijedeće:

Reci: “Ko je svjedok najpouzdaniji?” – i odgovori: “Allah, On će između mene i vas svjedok biti. A meni se ovaj Kur’an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem. Zar vi, zaista, tvrdite da pored Allaha ima i drugih bogova?” Reci: “Ja ne tvrdim.” Reci: “Samo je On – Bog, i ja nemam ništa s tim što vi smatrate druge Njemu ravnim” (Al-An’am, 19).

Dok je dostavljao Kur’an, Resulullah je u potpunosti izmijenio izopačena vjerovanja mušrika koja su im u nasljedstvo ostala od njihovih predaka, zbog čega je bio suočen sa njihovim presijama i odupiranjima. Međutim, držeći se Allahovih naredbi, on nikada nije obraćao pažnju na njihove šprdnje i presije. Allah, dž. š., se u Kur’anu na slijedeći način obraća Muhammedu, a. s.:

Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani, Mi ćemo te osloboditi onih koji se rugaju (Al-Hidžr, 94-95).

I savremeni muslimani bi, isto tako, bez obraćanja pažnje na udovoljavanja ljudi i bez razmišljanja o tome šta će ko reći, trebali ostalima objašnjavati kur’anski moral; trebali bi, pridržavajući se Resulullahovog sunneta, “ne plašiti se grdnji onih koji grde”. To je jedan alamet morala i bogobojaznosti kojom će Allah, dž. š., biti zadovoljan i koju će nagraditi Džennetom. Muhammed, a. s., je na slijedeći način saopćio muslimanima da se pridržavaju ovog njegovog sunneta:

“Neka ono što vam govorim oni koji me vide (moji svjedoci) prenesu i saopće onima koji me ne vide, “

Muhammed, a. s., je ljudima saopćio da je Allah, dž. š., Svemogući

Da bi mogli ispravno procijeniti Allahovu moć i da bi, strahujući od Njega, postigli uzoran moral, Resulullah, a. s., je ljudima saopćio Allahovu moć i iznosio dokaze veličanstvenosti u Njegovom stvaranju i bio povod da oni postignu bogobojaznost i ljubav prema Allahu, dž. š. U Kur’anu je Muhammedu, a. s., saopćeno da slijedećim ajetima objašnjava dokaze Allahovog stvaranja i Njegove moći:

Reci: “Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam noć potraje vječno, do Sudnjega dana, koji bog bi vam, osim Allaha, svjetlo dao? Zar ne čujete?” Reci: “Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam dan potraje vječno, do Sudnjega dana, koji bog bi vam, osim Allaha, noć dao da u njoj otpočinete? Zar ne vidite? (Al-Qasas, 71-72).

Isto tako, Muhammed, a. s., je i onima koji ne vjeruju u budući svijet iznosio dokaze Allahovog stvaranja i saopćavao im da Allah, dž. š., koji je u stanju sve to stvoriti, nesumnjivo ima takvu moć da to ponovo svori i na budućem svijetu. Ovu bitnu činjenicu Resulullah je na slijedeći način saopćio svome narodu:

Reci: “Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio. I, Allah će to, poslije, po drugi put stvoriti. Allah, zaista, sve može (Al-’Ankabut, 20).

Neki od ku’anskih ajeta koje je Resulullah prenio i saopćio ljudima, a koji govore o tome da je Allah, dž. š., lišen svih nedostataka, da apsolutno ne osjeća potrebu ni za čime, glase:

Reci: “Zar da za zaštitnika uzmem nekog drugog osim Allaha, stvoritelja nebesa i Zemlje? On hrani, a Njega niko ne hrani!” Reci: “Meni je naređeno da budem prvi među onima koji se pokoravaju”- i: “Nikako ne budi od onih koji Mu druge ravnim smatraju!” Reci: “Ako ne budem poslušan svome Gospodaru, ja se plašim patnje na Velikom danu” (Al-An’am, 14-15).

U Kur’anu se Resulullahu saopćava da na slijedeći način objašnjava da Allah, dž. š., ne može imati pomoćnika, nekoga ko mu je sličan, i da je On apsolutni Gospodar svega:

Reci: “Ko je Gospodar nebesa i Zemlje?” – i odgovori: “Allah!” Reci: “Pa zašto ste onda umjesto Njega kao zaštitnike prihvatili one koji sami sebi ne mogu neku korist pribaviti niti od sebe kakvu štetu otkloniti?” Reci: “Zar su jednaki slijepac i onaj koji vidi, ili, zar su isto tmine i svjetlo, ili, zar oni koje su učinili Allahu ravnim stvaraju kao što On stvara, pa im se stvaranje čini slično?” Reci: “Allah je Stvoritelj svega i On je Jedini i Svemoćni” (Ar-Ra’d, 16).

Svome narodu, koji, iako zna za postojanje Allaha, dž. š., ne razmišlja o Njegovoj superiornoj moći, i koji zbog toga ne može spoznati Njegovu veličinu, Muhammed, a. s., je objavio i učinio da prizna Allahovo postojanje i veličinu. A nakon toga ih je pozvao na prihvatanje pouke i strahopoštovanje. U kur’anskim ajetima se kaže slijedeće:

Upitaj: “Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?” “Allahova!” – odgovorit će, a ti reci: “Pa zašto onda ne dođete sebi?” Upitaj: “Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?” “Allah!” – odgovorit će, a ti reci: “Pa zašto se onda ne bojite?” Upitaj: “U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?” “Od Allaha!” – odgovorit će, a ti reci: “Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?” (Al-Mu’minun, 84-89).

Muhammed, a. s., je ljudima saopćio da je Allahov put jedini ispravni put .

Mnogi ljudi, kao svoje životne puteve, odabiraju puteve koji su puni nastranih, pogrešnih, sujevjernih ubjeđenja, štetnih ideja i metoda. Sve to čovjeku ne može donijeti ništa drugo osim gubitaka na ovom i na budućem svijetu. Što se tiče Resulullaha, on je ljude pozivao na najljepši i najčasniji put – Allahov Put, i ulagao je nesebične napore kako bi bio povod za spas ljudi na dunjaluku i Ahiretu:

Reci: “Zar da se, pored Allaha, klanjamo onima koji nam ne mogu nikakvu korist pribaviti ni neku štetu otkloniti pa da budemo vraćeni stopama našim – a Allah nas je već uputio – i da budemo kao onaj koga su na Zemlji šejtani zaveli pa ništa ne zna, a koga drugovi njegovi zovu na Pravi Put: ‘Hodi nama!’” Reci: “Allahov Put je – jedini Pravi Put, i nama je naređeno da Gospodara svjetova slušamo’’ (Al-An’am, 71).

I u svojim hadisima Resulullah je isticao da je najbolji put onaj na koji upućuje Allah, dž. š., i Njegov poslanik:

“Nesumnjivo, najljepši govor je Allahova knjiga, a najljepši put je Resulullahov Put.”

Muhammed, a. s., je ljude odvraćao od širka

Jedno od najbitnijih pitanja od kojih je Muhammed, a. s., odvraćao ljude je širk. Kao što se vidi i iz kur’anskih ajeta, Resulullah je stalno opominjao ljude na činjenicu da je Allah, dž. š., Jedan i Jedini, da, mimo Njega, nijedno živo biće ne posjeduje nikakvu moć i upozoravao ih da se čuvaju paganstva i mnogoboštva. U nizu kur’anskih ajeta Muhammedu, a. s., se saopćava da ljude upozori na širk. Neki od tih ajeta glase:

Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim” (Yusuf, 108).

Reci: “Ja se samo Gospodaru svome klanjam, i nikoga Njemu ravnim ne smatram.” Reci: “Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim.” Reci: “Mene niko od Allahove kazne ne može u zaštitu uzeti; samo u Njega ja mogu utočište naći!’’ (Al-Džinn, 20-22).

Reci: “Meni se naređuje da se klanjam Allahu iskreno Mu ispovijedajući vjeru i naređuje mi se da budem prvi musliman.” Reci: “Ja se bojim patnje na Velikom danu ako budem Gospodaru svome neposlušan.” Reci: “Samo se Allahu klanjam, iskreno Mu ispovijedajući vjeru svoju, a vi se, pored Njega, klanjajte kome hoćete!” Reci: “Stradat će, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i porodice svoje! Eto, to je pravo stradanje!” (Az-Zumar, 11-15).

Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi Bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!” (An-Naml, 64).

Muhammed, a. s., koji je svoj narod podsjećao da je Allah, dž. š., Jedini Bog, je, isto tako, na različite načine saopćavao da ono što oni, pored Allaha, dž. š., smatraju bogovima nije u stanju ništa stvoriti, da ne posjeduje moć koja ljudima može nanijeti štetu ili osigurati korist. Neki od kur’anskih ajeta, koji govore o tim pitanjima, glase:

Reci: “Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima – ali vas oni neće moći nevolje osloboditi niti je izmijeniti” (Al-Isra’, 56).

Reci: “Kažite vi meni ili pokažite mi šta su stvorili na Zemlji i da li imaju ikakva udjela u nebesima oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate? Donesite mi Knjigu objavljenu prije ove ili samo kakav ostatak znanja, ako istinu govorite” (Al-Ahkaf, 4).

Reci: “Zovite one koje, pored Allaha, bogovima smatrate. Oni ništa nemaju, ni koliko trun jedan, ni na nebesima ni na Zemlji; oni u njima nemaju nikakva udjela i On nema od njih nikakve pomoći” (Saba’, 22).

Reci: “Kažite vi meni koji su dio Zemlje stvorila božanstva vaša kojima se, umjesto Allahu, klanjate, i recite mi imaju li oni u stvaranju nebesa ikakva udjela, ili smo mnogobošcima Mi dali Knjigu, pa imaju u njoj dokaz za to? Nijedno, već nevjernici jedni druge obmanjuju’’ (Fatir, 40).

Većina ljudi priznaje Allahovo postojanje, međutim, ne uspijeva spoznati Njegovu moć i veličinu, misle da im stvorenja mimo Allaha, dž. š., mogu priuštiti korist, ne mogu shvatiti da im je Allah, dž. š., Jedini Prijatelj i Onaj koji pomaže. Što se tiče Resulullaha, on je svome narodu objasnio ove činjenice i nastojao ih je osloboditi od širka. U kur’anskim ajetima se kaže slijedeće:

Ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, sigurno će reći: “Allah!” a ti reci? “Mislite li vi da bi oni kojima se, pored Allaha, klanjate mogli otkloniti štetu ako Allah hoće da im je učini, ili, da li bi mogli zadržati milost Njegovu ako On hoće da im je podari?” Reci: “Meni je dovoljan Allah, u Njega se pouzdaju oni koji se pouzdavaju” (Az-Zumar, 38).

Reci: “Ko će vas od Allaha zaštititi ako On hoće da vas zlo snađe, ili, ko vam može nauditi ako On želi da vam milost ukaže?” Osim Allaha, oni neće naći sebi ni zaštitnika ni pomagača (Al-Ahzab, 17).

Jedini čovjekov žaštitnik i prijatelj je Onaj koji ga je stvorio – Allah, dž. š. Ali, ovu činjenicu ne žele priznati oni koji ne osjećaju bogobojaznost, koji se ne boje Allaha, dž. š. Međutim, u teškim trenucima, u određenim situacijama u kojima se osjećaju bespomoćnim, ovi ljudi shvate da im, osim Allaha, dž. š., niko drugi ne može pomoći. Ljude je na ovu činjenicu podsjetio i Resulullah. Rekao je da, kada zapadnu u nevolje i probleme, ljudima niko ne može pomoći osim jedino Allah, dž. š. U vezi s tim je u Kur’anu saopćeno Resulullahu da svoj narod upozori na slijedeće:

Reci: “Kažite vi meni, ako istinu govorite, kad bi vam došla Allahova kazna ili vas iznenadio Smak svijeta, da li biste ikoga drugog osim Allaha prizivali, ako istinu govorite?” Njega biste samo molili da, ako hoće, otkloni od vas ono za što ste Ga molili, a ne bi vam ni naumpali oni koje ste Mu ravnim smatrali (Al-An’am, 40-41).

Vjernici, koji ne zaboravljaju ovu činjenicu na koju ih je upozorio Resulullah, znaju da je, i kada ih ne zadesi neka nevolja, Allah, dž. š., jedini koji im može pomoći, Jedina Moć koja ih može osloboditi nevolja i problema. U Kur’anu se kaže slijedeće:

Reci: “Ko vas iz strahota na kopnu i moru izbavlja kad mu se i javno i tajno ponizno molite: ‘Ako nas On iz ovoga izbavi, sigurno ćemo biti zahvalni!’” Reci: “Allah vas iz njih i iz svake nevolje izbavlja, pa vi ipak smatrate da ima Njemu ravnih” (Al-An’am, 63-64).

Pored toga, Resulullah je i u svojim hadisima vjernike upozorio da se čuvaju širka:

“(Najveći grijeh) je da Allahu, koji te je stvorio, pripisuješ ortaka.”

A u drugom svom hadisu Muhammed, a. s., na slijedeći način saopćava da će Allah, dž. š., oprostiti sve grijehe, osim širka:

“Allah, dž. š., kaže: ‘Ako jedan čovjek zna da sam Ja Svemogući, oprostit ću mu njegove grijehe. Opraštat ću mu sve dok on ne bude činio širk.”

A to koliko je za ljude naročito značajna opasnost od potajnog širka Resulullah je saopćio slijedećim riječima:

“Hoćete li da vam kažem šta je to čega se ja bojim za vas više nego što se bojim Dedždžala? To je tajni širk: kada, radi šepurenja, čovjek ustane i služi položaju nekog drugog čovjeka.”

“Širk u mom ummetu je skriveniji od šetnje mrava na ravnom kamenu u mrkloj noći, a njegovi alameti su prijateljstvo i ljubav zbog nepravde i mržnja zbog pravde. A šta je vjera osim ljubavi u ime Allaha i mržnja u ime Allaha? Allah, dž. š., kaže: ‘Ako vi volite Allaha, onda Mi se pokorite, da bi i Allah volio vas.”

Resulullah je saopćio da znanje o gajbu pripada jedino Allahu.

Riječ gajb je u Kur’anu upotrebljavana da bi se formuliralo ono što je ljudima nepoznato, ono tajnovito što čovjek ne može vidjeti. Ilustracije radi, ono što će se desiti u budućnosti podaci su i saznanja koja ulaze u sferu gajba. Međutim, svi podaci u vezi sa budućnošću, budućnost svakog čovjeka, države, svake zgrade, svake stvari, sa svim njenim detaljima poznati su Allahu, dž. š. Resulullahu je na slijedeći način saopćeno da ljudima objasni kako znanja o gajbu pripadaju jedino Allahu, dž. š.:

Reci: “Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka” (Al-Kahf, 26).

Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti’’ (An-Naml, 65).

Reci: “Gospodar moj pobjeđuje istinom, On dobro zna i sve ono što je veoma skriveno” (Saba’, 48).

Kada bi Resulullah povremeno bio pitan za nešto od gajba, on bi davao slijedeći odgovor:

“Ne znam. Ja sam samo rob; znam ono što mi Allah saopći. Ne mogu znati ono što On ne saopći…”

Resulullah je podsjetio ljude da Allah zna čak i najskrivenije razgovore.

Poneki ljudi misle da su, kada smišljaju neko nevaljalo djelo ili kada sa svojim istomišljenicima planiraju neko loše djelo, kada ogovaraju i smišljaju spletke, sve to sakrili od drugih ljudi. Međutim, Allah, dž. š., zna sve ono što svaki čovjek misli, što mu padne na pamet, ono što se šapuće među dvjema osobama, sve ono što je na zemlji i na nebesima. Svjedok je svemu onome što čovjek čini u svakom momentu svoga života. A svaki čovjek će na Ahiretu polagati račun za sve ono što je mislio da čini i govori u velikoj tajnosti. Možda će čovjek zaboraviti svoje izgovorene riječi koje su pune zla, ali Allah, dž. š., na Danu obračuna pred čovjeka će iznijeti sve, pa i ono što je čovjek možda zaboravio.

Skrećući pažnju na ovo pitanje, Resulullah je upozorio ljude na račun koji će neizbježno morati položiti. Određeni ajeti koji govore o tome glase:

Reci: “Skrivali vi ono što je u srcima vašim ili to javno pokazivali, Allah to zna. On zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji – Allah je svemoćan!’’ (Ali ‘Imran, 29).

Reci: “Allah je dovoljan svjedok meni i vama, jer On zna i vidi robove Svoje” (Al-Isra’, 96).

I ako oni leđa okrenu, ti reci: “Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono čime vam se prijeti; On zna glasno izgovorene riječi, zna i ono što krijete” (Al-Anbiya’, 109-110).

Reci: “Zar vi da obavještavate Allaha o vjerovanju svome, kad Allah zna sve što je na nebesima i na Zemlji! Allah sve zna” (Al-Hudžurat, 16).

Resulullah je saopćio da je Kur’an objava Allaha, dž. š.

U vrijeme Resulullaha, a i poslije njega, bilo je onih koji su nijekali da je Kur’an Allahova Knjiga, a išli su i tako daleko da su tvrdili da je Kur’an knjiga koju je napisao Muhammed, a. s. Međutim, sasvim je očito da je Kur’an knjiga koju nije mogla napisati ni jedna ljudska ruka. Allahova riječ – Kur’an posjeduje niz mudžiza, jedinstvenih mudrosti, koje čovjek ne može dokučiti. Što se tiče Muhammeda, a. s., on je ljude podsjetio na ovu činjenicu i saopćio im da je Kur’an objavio Allah, dž. š. Određeni kur’anski ajeti koji govore o ovom pitanju glase:

Reci: “Objavljuje ih Onaj kome su poznate tajne nebesa i Zemlje; On mnogo prašta i samilostan je” (Al-Furqan, 6).

Reci: “Šta mislite, ako je Kur’an od Allaha, a vi u nj nećete da vjerujete – ko je onda u većoj zabludi od onoga koji je u protivrječju dalekom od istine?” (Fussilat, 52).

Sasvim je nesumnjivo da su oni koji izlaze sa tvrdnjom da je Kur’an napisao čovjek neobaviješteni o mudžizama Kur’ana i riječima koje sadrže Allahovu neograničenu mudrost. Unatoč tome, Kur’an predstavlja knjigu koju ne samo da nije u stanju napisati jedan čovjek, već ni svi ljudi cijelog Svijeta potpomognuti čak i svim džinima. A Muhammedu, a. s., naređeno je da o ovom pitanju svome narodu saopći slijedeće:

Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali” (Al-Isra’, 88).

A oni govore: “On ga izmišlja!” Reci: “Pa dajte vi jednu suru kao što je njemu objavljena, i koga god hoćete, od onih u koje mimo Allaha vjerujete, u pomoć pozovite, ako istinu govorite” (Yunus, 38).

A u jednom svome hadisu Muhammed, a. s., na slijedeći je način saopćio da je Kur’an govor Allaha, dž. š.:

“Kur’an je govor Allaha, dž. š. S obzirom da je to tako, uvažavajte ga tako što nećete činiti ono što je zabranio Rabb, Vlasnik Kur’ana.”

Resulullah je saopćio da je Kur’an radosna vijest i vodič vjernika

Muhammed, a. s., rekao je da Kur’an ljude izvodi na Pravi Put i savjetovao im da Kur’an prihvate kao svoju vodilju kroz život. Određeni ajeti koji govore o ovome glase:

Reci: “Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibrili kao istinu, da još više učvrsti vjernike u vjerovanju, i da bude putokaz i radosna vijest svim muslimanima” (An-Nahl, 102).

Reci: “Ako zalutam, zalutao sam na svoju štetu, a ako sam na Pravome Putu, to je zbog onoga što mi Gospodar moj objavljuje; On zaista sve čuje i blizu je” (Saba’, 50).

U jednom svome hadisu Resulullah je na slijedeći način saopćio da je Kur’an vodič koji vodi ka spasu:

“Ko Kur’an uzme ispred sebe Kur’an će ga odvesti u Džennet, a ko ga ostavi iza sebe njega će, pak, odgurati u Džehennem.”

Muhammed, a. s., saopćio je da se na Danu obračuna nikome neće tovariti grijesi drugoga

Jedno od raširenih izopačenih mišljenja u neukim zajednicama je i vjerovanje da će se jednima pripisati grijesi koji pripadaju drugima. Ilustracije radi, kada neko nekoga nastoji spriječiti u obavljanju nekog ibadeta, tada obično nastupa sa rečenicom: “Ja za to preuzimam grijeh”. Ta osoba će, sasvim sigurno, imati grijeh zbog sprečavanja, ali će, isto tako, ometena osoba imati grijeh za neizvršenje aktualnog ibadeta. Dakle, niko na sebe ne može preuzeti grijeh koji je počinio neko drugi. Na Sudnjem danu će svi biti odgovorni i pitani jedino za ono što su sami počinili. Niko neće biti pitan za grijehe drugih i ni na koga neće biti natovareni grijesi drugih. Allah, dž. š., je Muhammedu, a. s., saopćio da ovu temu objasni na slijedeći način:

Reci: “Zar da za Gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega? Što god ko uradi sebi uradi, i svaki grješnik će samo svoje breme nositi. Na kraju, Gospodaru svome ćete se vratiti i On će vas o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti!’’ (Al-An’am, 164).

A riječima: “Niko ničije grijehe neće ispaštati”42 Muhammed, a. s., je, također, dao objašnjenje ovom, u narodu raširenom, praznovjerju.

Pričajući o onome što je zadesilo prijašnje narode, Resulullah je svome ummetu savjetovao da iz toga uzme pouku

Narodi koji su se, tokom historije, suprotstavljali Allahu, dž. š., vjeri i Allahovim poslanicima uvijek su nestajali u nesreći koja ih je zadešavala. Štaviše, sa lica zemlje su nestajali tako što iza sebe nisu ostavljali nikakvog traga. Kraj koji je zadesio ove narode cijelom bi čovječanstvu mogao poslužiti kao pouka i upozorenje da se boje Allahove kazne i da se okrenu putem na koji je On skretao pažnju:

Reci: “Putujte po svijetu i vidite kako su završili grješnici!” (An-Naml, 69).

Reci: “Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali!” (Al-An’am, 11).

Reci: “Putujte po svijetu pa pogledajte kako su oni prije završili; većinom su oni mnogobošci bili” (Ar-Rum, 42).

Što se tiče Resulullaha, on je, u svjetlu ovih ajeta, riječima: “Polahko, o, moj narode! Narodi prije vas uništeni su onim što vi radite-zato što su se suprotstavljali svojim poslanicima i zato što su mijenjali knjige” svoj ummet upozorio na ono što je zadesilo prijašnje narode.

Podsjećao je ljude na smrt

Strah od smrti jedan je od strahova koji obuzimaju one koji ne vjeruju ili sumnjaju u postojanje Ahireta. Zato što misle da će, zajedno sa smrću, izgubiti sve i što su veoma strasno vezani za ovosvjetski život, oni apsolutno ne razmišljaju o smrti. Međutim, svaki čovjek će umrijeti u jednom trenutku kojeg je Allah, dž. š., odredio u njegovoj sudbini i od toga je apsolutno nemoguće pobjeći. Resulullah je, isto tako, naglasio da bijegom i nerazmišljanjem o smrti ovim osobama neće pridonijeti nikakvu korist i nastojao ih ponukati na razmišljanje o istinskom životu nakon smrti.

Reci: “Ako bježite od smrti ili pogibije, bježanje vam neće pomoći, opet ćete samo kratko uživati” (Al-Ahzab, 16).

Reci: “Dan vam je već određen, ne možete ga ni za čas jedan zaustaviti niti ubrzati” (Saba’, 30).

Resulullah je savjetovao na razmišljanje o smrti te je, s tim u vezi, rekao slijedeće:

“Oni koji najviše spominju smrt i koji, prije no što ih zadesi, prave najbolju pripremu za nju. Eto, to su pametni.”

VIJESTI KOJE JE MUHAMMED,A. S., DAO O DOGAĐAJIMA IZ BUDUĆNOSTI

 

Saopćio je da jedino Allah, dž. š., zna kada će se desiti Smak svijeta

Saopćio je da jedino Allah, dž. š., zna kada će se desiti Smak svijeta

Jedno od pitanja koje zanima ljude je kada će se dogoditi Smak svijeta. Premda je Allah, dž. š., saopćio da, osim Njega, niko ne može znati kada će se to desiti, a Resulullahu je naredio da na slijedeći način da odgovor kada ga pitaju o tome:

Ljudi te pitaju o Smaku svijeta, reci: “To jedino Allah zna!” A ti ne znaš, možda je Smak svijeta blizu! (Al-Ahzab, 63).

Reci: “Ja ne znam da li će uskoro biti ono čime vam se prijeti ili je Gospodar moj odredio da će to poslije dugo vremena biti” (Al-Džinn, 25).

I ako oni leđa okrenu, ti reci: “Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono čime vam se prijeti” (Al-Anbiya’, 109).

Saopćio je da će neki u Džehennemu ostati vječno

Jedno od pogrešnih mišljenja koje je ršireno u neukim društvima je da će se u Džehennemu boraviti samo izvjesno vrijeme i da će se nakon toga izaći iz njega. Međutim, Allah, dž. š., je saopćio da će džehennemski azap za neke trajati vječno. Pridržavajući se Allahovog naređenja, one koji tvrde da će se u Džehennemu ostati samo jedno ograničeno vrijeme Resulullah je, isto tako, obavijestio da će neki ljudi u Džehennemu ostati vječno:

Oni govore: “Vatra će nas doticati samo neko vrijeme.” Reci: “Da li ste o tome dobili od Allaha obećanje – jer, Allah će sigurno ispuniti obećanje Svoje – ili na Allaha iznosite ono što ne znate?” A nije tako! Oni koji budu zlo činili i grijesi njihovi ih budu sa svih strana stigli, oni će stanovnici Džehennema biti i u njemu će vječno ostati. A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili – oni će stanovnici Dženneta biti i u njemu će vječno boraviti (Al-Baqarah, 80-82).

Muhammed, a. s., je u jednom svome hadisu rekao slijedeće o džennetskom i džehennemskom životu:

“Kada Džennetlije budu u Džennetu, a Džehennemlije u Džehennemu, tada će se donijeti smrt. Stavit će se između Dženneta i Džehennema i tu biti sasječena. Potom će jedan telal povikati: ‘O, stanovnici Dženneta! Nema više smrti, postoji vječnost. O, stanovnici Vatre! Nema više smrti, postoji vječnost. Time će se još više povećati radost Džennetlija, a i tuga Džehennemlija.”

Rekao je da Allaha spominjemo najljepšim imenima.

Kao što smo naprijed istakli, prilikom dostavljanja Objave, kada bi nešto saopćavao ili kada bi činio dovu, Muhammed, a. s., je spominjao Allaha, dž. š., i veličao Ga najljepšim imenima. Resulullahu je na slijedeći način naređeno da i ljude poziva na ovo uzorno djelo:

Reci: “Zovite: ‘Allah’, ili zovite: ‘Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša. Ne izgovaraj na sav glas Kur’an kad namaz obavljaš, a i ne prigušuj ga; traži sredinu između toga” i reci: “Hvaljen neka je Allah, koji Sebi nije uzeo djeteta i koji u vlasti nema ortaka, i kome ne treba zaštitinik zbog nemoći – i hvaleći Ga veličaj!” (Al-Isra’, 110-111).

Podsjetio je da se ne pravi razlika među poslanicima.

U skladu sa Allahovom naredbom, Muhammed, a. s., je saopćio da ne pravimo nikakve razlike među poslanicima koje je Allah poslao, i to naglasio u jednom hadisu: “Ne smatrajte poslanike superiornijim jedne nad drugima.”46 Svi poslanici su bili ljudi koje ja Allah, dž. š., volio, učinio prijateljima, kojima je vjerovao; časni, bogobojazni i mubarek ljudi koje je obradovao Džennetom. Svi pejgamberi su ljudima objavljivali Allahovu vjeru, sve one do kojih su mogli doprijeti su, poput Muhammeda, a. s., pozivali na Allahov Put. To je jedna veoma bitna vjera i stav, o čemu nas je obavijestio Resulullah. A u Kur’anu o ovom pitanju stoji slijedeće:

Reci: “Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima – od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu klanjamo” (Ali ‘Imran, 84).

Recite: “Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo” (Al-Baqarah, 136).

Resulullah je pozivao ljude na uzoran moral

Kao što smo isticali tokom cijele knjige, Resulullah je posjedovao jedan moral koji je uzor cijelom čovječanstvu. Isto tako je ljude pozivao na uzorno ponašanje i saopćio kakav treba biti moral i ponašanje sa kojim će Allah, dž. š., biti zadovoljan. Određeni ajeti u kojima se Resulullahu naređuje da ljude podsjeća na uzoran moral glase:

Reci: “Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje; da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo – ne približavajte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva – eto, to vam On preporučuje da biste razmislili – i da se imetku siročeta ne približavate, osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane, i da krivo na litru i na kantaru ne mjerite – Mi nikoga preko njegove mogućnosti ne zadužujemo – i kad govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika, i da obaveze prema Allahu ne kršite – eto, to vam On naređuje da biste to na umu imali” (Al-An’am, 151-152).

Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate” (Al-A’raf, 33).

A određeni hadisi u kojima Resulullah poziva i savjetuje uzoran moral glase:

“Gospodar mi je naredio devet stvari: da se i javno i tajno bojim Allaha, dž. š., da govorim pravedno i kada sam ljut i kada sam raspoložen, da budem štedljiv i u siromaštvu i u bogatstvu, da budem prijatelj i sa onima koji se odmetnu od mene, da dajem i onome ko nije sa mnom, da oprostim onome ko me zlostavlja, da moja šutnja bude razmišljanje, da moj govor bude spominjanje Allaha (zikr), da moj pogled bude pouka (ibret) i da naređujem ono što je ispravno i lijepo.”

“Oprosti onima koji te zlostavljaju; idi onome ko se ljuti na tebe; čini dobročinstvo onome ko ti čini zlo; govori istinu pa makar bila i protiv tebe.”

“Ma gdje da bio, oslanjaj se na Allaha, a na zlo odgovaraj dobročinstvom; to će ga uništiti. Prema ljudima se lijepo ophodi.”

“Prema ljudima se ophodite uzornim moralom.”

Izaslanicima koje je poslao u Jemen Resulullah je savjetovao slijedeće:

“Kao što sirće kvari med isto tako loša narav kvari posao.”

“Dostojanstvo vjernika je njegova vjera, plemstvo je njegov uzorni moral, a ljudskost njegov razum.”

Resulullah je upozorio ljude na oholost

Muhammed, a. s., je saopćio da su oholost i hvalisavost odlike ružnog i lošeg morala i da će oholi biti kažnjeni Džehennemom. Resulullah je također upozorio na ovo veliko zlo, a poniznošću, skromnošću, nježnošću i saosjećajnošću bio je u svim situacijama najbolji primjer ostalima. Određena upozorenja na opasnost oholosti, koja je Resulullah istakao u svojim hadisima, glase:

“Allah, dž. š., je lijep i voli ljepotu. A što se tiče oholosti, ona predstavlja anuliranje pravednosti i omalovažavanje ljudi.”

“Kada se, smatrajući se višim od njih, neko drži daleko od naroda, on se tada upisuje među nasilnike i biva zahvaćen zlom koje ih zadesi.”

Resulullah je upozorio i one koji se hvališu svojim precima i porodicom i koji se zbog toga ohole i rekao slijedeće:

“Ili će ljudi prestati da se hvališu svojim mrtvim precima koji nisu ništa više od džehennemskog uglja, ili će pred Allahom spasti na deredžu koja je niža od gundelja, koji svojim nosom gura izmet. Allah, dž. š., vas je očistio od džahilijjetske oholosti. Vi ste napokon ili sretni vjernici ili unesrećeni fedžiri. Svi ljudi su Ademova djeca, a Adem je stvoren od zemlje.”

Resulullah je svojim ashabima savjetovao da se uvijek lijepo odijevaju, da izgledaju fino i dotjerano. Međutim, u isto vrijeme ih je podsjetio i na to da će čovjek, koji se oholi zbog svoje ljepote ili onoga što odijeva, biti ponižen i na dunjaluku i na Ahiretu te rekao da u svim prilikama budu skromni. Jedan od tih hadisa glasi:

“Idući u određenoj odjeći koja mu se dopada i sa dotjeranom kosom jednog čovjeka je obuzela oholost tako da je odjednom potonuo u zemlju. Tu će nastaviti tonuti u mukama sve dok ne nastupi Smak svijeta.”

Resulullahova saopćenja o udjeljivanju (infaku)

Infak je trošenje imovine i života na Allahovom Putu, a na način kako će Allah biti zadovoljan time. Ashabi su Poslaniku postavljali izvjesna pitanja u vezi sa infakom, a on im je objasnio kakav infak treba biti i podsticao ih da ga čine. Kur’anski ajeti koji govore o infaku glase:

Pitaju te kome će udjeljivati. Reci: “Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima; a za dobro koje učinite Allah sigurno zna” (Al-Baqarah, 215).

Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.” I pitaju te koliko da udjeljuju. Reci: “Višak!” Eto, tako vam Allah objašnjava propise da biste razmislili (Al-Baqarah, 219).

Reci: “Gospodar moj daje obilnu opskrbu onome kome hoće od robova Svojih, a kome hoće uskraćuje; što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje” (Saba’, 39).

Određeni hadisi u kojima Muhammed, a. s., vjernike upozorava da se klonu škrtosti i da darežljivo čine infak glase:

“Izbjegavajte-zulum zato što će zulum biti tama na Kijametu. Izbjegavajte i škrtost-pošto je škrtost uništila one prije vas, uputila ih na međusobno prolijevanje krvi i da ono što im je zabranjeno smatraju dozvoljenim.”

“Volite siromašne i budite blizu njih. Ako vi njih budete voljeli, i Allah će voljeti vas. Ako vi budete blizu njih, i Allah će biti blizu vas. Ako vi njih obučete, i Allah će vas obući. Ako vi njih nahranite, i Allah će vas nahraniti. Budite darežljivi, da bi i Allah, dž. š., bio darežljiv prema vama.”

Muhammed, a. s., je bio poslanik i džinima

U 72. kur’anskom poglavlju, Al-Džinn, Allah, dž. š., saopćava da su i džini slušali Muhammedova, a. s., saopćenja i Kur’an i da je jedna grupa njih, kao muslimani, bila potčinjena Muhammedu, a. s. Neki od kur’anskih ajeta koji govore o tome glase:

Reci: “Meni je objavljeno da je nekoliko džina prisluškivalo i reklo: ‘Mi smo, doista, Kur’an, koji izaziva divljenje, slušali, koji na Pravi Put upućuje – i mi smo u nj povjerovali i više nikoga nećemo Gospodaru našem ravnim smatrati’’ (Al-Džinn, 1-2).

Opet u poglavlju Al-Džin, Allah, dž. š., saopćava da su muslimani džini rekli slijedeće:

“I mi smo, čim smo Kur’an čuli, u nj povjerovali; a ko u Gospodara svoga vjeruje ni štete ni nepravde ne treba da se boji; i ima nas muslimana, a ima nas zalutalih; oni koji islam prihvate Pravi Put su izabrali” (Al-Džinn, 13-14).

Ovi džini naglašavaju da je, govoreći laži o Allahu, dž. š., jedna grupa njih izmišljala praznovjerja. Odlike ovog praznovjerja, u koje su džini prethodno vjerovali, na slijedeći način se objašnjavaju u poglavlju Al-Džin:

“A On nije – neka uzvišeno bude dostojanstvo Gospodara našeg! – uzeo sebi ni druge ni djeteta; jedan naš bezumnik je o Allahu laži govorio, a mi smo mislili da ni ljudi ni džini o Allahu laži ne govore” (Al-Džinn, 3-5).

A u drugom ajetu saopćava se da su se, kada je Muhammed, a. s., ustao radi namaza, džini u gomilama okupili oko njega i tiskali se:

A kad je Allahov rob ustao da Mu se pomoli, oni su se u gomilama oko njega tiskati stali (Al-Džinn, 19).

Kao što se vidi iz navedenih ajeta, Muhammed, a. s., je kao pejgamber poslan svim ljudima i svim džinima. Kur’an je bio vodič i ljudima i džinima.

Resulullahova upozorenja nevjernicima

Oni koji su negirali Kur’an i Muhammedovo, a. s., poslanstvo izazivali su niz neprijatnosti Resulullahu, nastojali su spriječiti njegovu misiju dostavljanja Objave, štaviše, nastojali su ga ubiti, porobiti i protjerati. On im je, međutim, u svim slučajevima objašnjavao Allahovu moć, postojanje, iznosio im činjenicu da je on uistinu poslanik i da je Kur’an Knjiga Istine i upozoravao ih na strahote džehennemskog azaba. Međutim, čak i nakon osvajanja, Muhammed, a. s., nikada nije vršio presiju nad nevjernicima, nasilno nije nastojao nikoga preobratiti u islam i saopćio je da su svi slobodni u ispovijedanju svoje vjere.

Određeni kur’anski ajeti koji govore o tome glase:

I ako te oni budu u laž utjerivali, ti reci: “Meni – moja, a vama – vaša djela; vi nećete odgovarati za ono što ja radim, a ja neću odgovarati za ono što vi radite” (Yunus, 41).

Reci: “Meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog, zato se samo Njemu klanjajte!” I ako oni leđa okrenu, ti reci: “Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono čime vam se prijeti; On zna glasno izgovorene riječi, zna i ono što krijete, a ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme.” “Gospodaru moj, presudi onako kako su zaslužili!” – reče on – “a od Gospodara našeg, Milostivog, treba tražiti pomoć protiv onoga što vi iznosite” (Al-Anbiya’ 108-112).

Reci: “O, narode moj, činite sve što možete, a činit ću i ja; saznat ćete vi već koga čeka sretan kraj!” Nasilnici, sigurno, neće uspjeti (Al-An’am, 135).

Sa nevjernicima nije ulazio u nepotrebna raspravljanja.

Kao što smo već istakli, prema onima koji su nijekali Allahovo postojanje i njegovo poslanstvo, Muhammed, a. s., je zauzimao jedan veoma strpljiv i razuman stav; nikada nije pribjegavao sili i presijama. Štaviše, naglasio je da će se prema njima slijediti jedan pravičan odnos i da se sa njima neće ulaziti u nepotrebne rasprave. Sve to je u skladu sa Allahovim naredbama koje su istaknute u narednom ajetu:

Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: “Ja vjerujem u sve Knjige koje je Allah objavio, i naređeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo; Allah će nas sve sabrati, i Njemu će se svi vratiti” (Aš-Šura, 15).

Nevjernike je pozvao na pokajanje

Allah, dž. š., je neograničeno milostiv, saosjećajan i Onaj koji mnogo oprašta. On u Kur’anu saopćava radosnu vijest da će primiti pokajanje svakog Svoga roba i da će oprostiti grijehe ukoliko ih čovjek prestane činiti. Resulullah je, isto tako, nevjernicima prenio ovu Allahovu radosnu vijest:

Reci onima koji ne vjeruju: ako se okane, bit će im oprošteno ono što je prije bilo; a ako se ne okane – pa, zna se šta je s drevnim narodima bilo (Al-Anfal, 38).

I u svojim hadisima Muhammed, a. s., je na slijedeći način podsjetio ljude da se u svim situacijama mogu kajati i tražiti oprost:

“Kapija oprosta je otvorena i neće se zatvarati sve dok Sunce ne izađe sa zapada.”

Saopćio je da će nevjernici sigurno biti poraženi

U svim riječima i djelima Muhammeda, a. s., moguće je vidjeti njegovo povjerenje, predanost i privrženost Allahu, dž. š. Uvijek je, čak i u najtežim trenucima, bio siguran da će mu Allah, dž. š., sigurno pomoći, da će vjernici pobijediti, a nevjernici biti poraženi. Primjer toga je i naredni kur’anski ajet u kome mu se naređuje ono što će reći:

Reci onima koji neće da vjeruju: “Bit ćete pobijedeni i u Džehennemu okupljeni, a on je grozno boravište!” (Ali ‘Imran, 12).

A u jednom svome hadisu Pejgamber je rekao:

“Sigurno će se ispuniti ono što vam je obećano; vi ne možete Allaha načiniti bespomoćnim.”

Podsjećanjem na postojanje Ahireta upozorio je nevjernike.

Jedna od najupečatljivijih odlika nevjernika je da oni ne vjeruju u postojanje budućeg svijeta, Ahireta. I u vrijeme Muhammeda, a. s., nevjernici nisu vjerovali da će ljudi na Ahiretu biti ponovo proživljeni. A na ove njihove tvrdnje Resulullah je odgovarao na najmudriji i najjezgrovitiji način. Muhammedu, a. s., je u Kur’anu naređeno da prenese ove mudre ajete:

Oni govore: “Zar kada se u kosti i prašinu pretvorimo, zar ćemo, kao nova bića, doista biti oživljeni?” Reci: “Hoćete, i da ste kamenje ili gvožde ili bilo kakvo stvorenje za koje mislite da ne može biti oživljeno.” – “A ko će nas u život vratiti?” – upitat će oni, a ti reci: “Onaj koji vas je i prvi put stvorio”- a oni će prema tebi odmahnuti glavama svojim i upitati: “Kada to?” Ti reci: “Možda ubrzo!” (Al-Isra’, 49-51).

“Zar kada poumiremo i kada kosti i zemlja postanemo, zar ćemo mi, zaista, biti oživljeni i naši preci davni?” Reci: “Da, a bit ćete i poniženi!” (As-Saffat, 16-18).

U nadi da će možda ovi ljudi odustati od svog nevjerovanja i prihvatiti vjeru, Resulullah ih je podsjećao da je Ahiret korisniji i superiorniji u odnosu na dunjalučki život. Jedan od njegovih hadisa koji govore o tome je i slijedeći:

“O, ljudi! Dunjaluk je roba koja je data unaprijed. I dobro i loše će se iskusiti na njemu. A Ahiret je stvarno obećanje! Tamo vlada Svemogući Vladar. Pravda će naći svoje mjesto, a laž će nestati. O, ljudi, budite djeca Ahireta, ne budite sluge dunjaluka pošto je dijete podređeno majci. (Dakle, ako budete djeca dunjaluka, bit ćete, kao i dunjaluk, dostojni uništenja.) Svoja djela zasnivajte na strahu od Allaha, dž. š. Znajte da će se vaša djela suočiti sa vama, a vi ćete se sresti sa Allahom. Ko uradi i najmanje dobro vidjet će ga, a ko uradi i najmanje zlo vidjet će ga.”

Nevjernike je upozorio Džehennemom

Jedna od najbitnijih dužnosti Allahovih poslanika bila je da opominju ljude i da ih upozoravaju na džehennemski azab. Tako su poslanici bili povod da se ljudi boje, pokazuju uzoran moral i da neki od njih na Ahiretu žive u Džennetu. I Muhammed, a. s., je ljude upozoravao na džehennemski azab te ih nastojao zaštititi od zla, negiranja i ateizma. Da je Resulullah opominjao i zastrašivao Džehennemom saopćava se na slijedeći način u određenim kur’anskim ajetima:

A kad im se Naši jasni ajeti kazuju, ti primjećuješ veliko negodovanje na licima onih što ne vjeruju, koji umalo da ne nasrnu na one koji im riječi Naše kazuju. Reci: “Hoćete li da vam kažem šta će vam biti mrže od toga? – Vatra kojom Allah nevjernicima prijeti, a grozno će ona prebivalište biti!” (Al-Hadždž, 72).

Samo mogu oglasiti ono što je od Allaha i poslanice Njegove.” A onoga koji Allahu i Poslaniku Njegovu ne bude poslušan sigurno čeka vatra džehennemska; u njoj će vječno i zauvijek ostati (Al-Džinn, 23).

Onima koji su Džehennem smatrali dalekim Resulullah je, u skladu sa kur’anskim saopćenjima, detaljno opisao džehennemski azab, stanje nevjernika u Džehennemu, pričao im o tome kako će moliti i preklinjati za spas od azaba i ulagao nesebične napore kako bi bio povod da se ljudi boje i čuvaju od Džehennema.

Naspram nevjernika koristio je kategoričan i siguran stav i saopćio da im se neće povinovati

Unatoč tome što su, brojčano i snagom, nevjernici u to vrijeme izgledali nadmoćniji, Resulullah uopće nije obraćao pažnju na njihove prijetnje i držanje, jednom velikom odlučnošću je ljudima objašnjavao Kur’an i sasvim jasno i kategorično istakao da nikada neće skrenuti sa Pravog Puta. Odlučnost i sabur su veoma značajne odlike vjernika i svaki musliman bi, kao uzor, trebao uzeti Poslanikovu odlučnost i nepokolebljivost. Određeni ajeti, koji govore o ovoj temi, glase:

Reci: “Meni je zabranjeno da se klanjam onima kojima se vi, pored Allaha, klanjate.” Reci: “Ja se ne povodim za željama vašim, jer bih tada zalutao i ne bih na Pravome Putu bio.” Reci: “Meni je doista jasno ko je Gospodar moj, a vi Ga ne priznajete. Nije u mojoj vlasti ono što vi požurujete; pita se samo Allah, On sudi po pravdi i On je sudija najbolji” (Al-An’am, 56-57).

Reci: “O, vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama – vaša vjera, a meni – moja!” (Al-Kafirun, 1-6).

Poslanikova upozorenja sljedbenicima Knjige

Resulullah je na najljepši način upozoravao i sljedbenike Knjige, saopćio im je i pozivao ih da vjeruju u posljednju Allahovu Objavu, a ne u religiji koja je izopačena i u širku. Kao i u pogledu nevjernika, Muhammed, a. s., nikakvu presiju nije primjenjivao ni nad sljedbenicima Knjige već ih je samo savjetovao i upozoravao.

Jedna od najočitijih odlika sljedenika Knjige, a naročito Jevreja, je da sebe doživljavaju kao omiljene Božije robove i tvrdnja da, osim njih, niko drugi neće moći ući u Džennet. Ove jevrejske tvrdnje navedene su u nizu kur’anskih ajeta. A odgovor, koji je Muhammed, a. s., davao na ove njihove neosnovane tvrdnje, koje se ne zasnivaju ni na kakvim dokazima, u Kur’anu se saopćavaju na sljedeći način:

A kada im se kaže: “Vjerujte u ono što Allah objavljuje!” – oni odgovaraju: “Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno” – i neće da vjeruju u ono što se poslije objavljuje, a to je istina koja potvrđuje da je istinito ono što oni imaju. Reci: “Pa zašto ste još davno neke Allahove vjerovjesnike ubili, ako ste vjernici bili?’’ (Al-Baqarah, 91).

Reci: “Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite.” A neće je nikada zaželjeti zbog onoga što čine! – A Allah dobro zna nevjernike (Al-Baqarah, 94-95).

Oni govore da će u Džennet ući samo Jevreji, odnosno samo kršćani. – To su puste želje njihove! – Ti reci: “Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!” (Al-Baqarah, 111).

I Jevreji i kršćani kažu: “Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.” Reci: “Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?” A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti (Al-Ma’ida, 18).

Oni govore: “Budite Jevreji, odnosno kršćani, i bit ćete na Pravome Putu!” Ti reci: “Ne, mi smo vjere Ibrahimove, koji je ispravno vjerovao; on nije nikoga Allahu ravnim smatrao” (Al-Baqarah, 135).

Pejgamber je i vjernicima naložio da, kada pričaju sa sljedbenicima Knjige, kažu: “Mi vjerujemo u Allaha, Njegove meleke, Knjige i pejgambere.”

Resulullah nije raspravljao sa sljedbenicima

Knjige i nije ih prisiljavao da prijeđu na islam

Muhammed, a. s., je sljedbenike Knjige pozvao da, bez pribjegavanja širku, prihvate islam i da žive prakticirajući kur’anski moral, ali je i prema onima koji su mu izražavali neposlušnost bio veoma blag i pravedan. Sljedbenicima Knjige je dozvolio da slobodno izvršavaju obrede koje im nalaže njihova vjera, dozvolio im je primjenu svakojake pravednosti, a i svom ummetu je naložio da se pravedno odnose prema njima. Prenosi se da je, o ovom pitanju, Resulullah rekao slijedeće:

“Ko bude činio ezijet nekom zimmiji* ja sam njegov tužilac. Kome ja na (na ovome svijetu) budem tužilac-tužilac ću mu biti i na Kijametskom danu! (Zimmi: naziv za nemuslimana u islamskoj državi.)

Sporazumi koje su Resulullah i njegovi sljedbenici načinili sa kršćanima, Jevrejima i ostalim vjerskim grupacijama danas se čuvaju kao zasebni dokumenti. Ilustracije radi, nakon stavke u tekstu sporazuma načinjenog sa kršćaninom Ibn Harrisom b. Ka’bom i njegovim pristalicama, a koji je načinjen na inicijativu Muhammeda, a. s.: “Svi kršćani, koji žive na istoku i na zapadu, njihove vjere, crkve, životi, časti i njihova imovina pod zaštitom su Pejgambera i svih vjernika. Niko od onih koji žive po kršćanskoj vjeri neće nasilno biti prisiljavan da prihvati islam. Ako neko od kršćana bude podložen bilo kojem teroru ili nepravdi, muslimani su dužni da im pomognu”, a naveden je i slijedeći kur’anski ajet: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način…” (Al-‘Ankabut, 46).

Resulullahu je na slijedeći način u Kur’anu saopćeno da svome ummetu objasni stav koji se treba zauzeti prema sljedbenicima Knjige:

Reci: “Zar se s nama o Allahu raspravljate kad je On i naš i vaš Gospodar? Nama – naša djela, a vama – vaša djela! A samo Mu mi iskreno ispovijedamo vjeru” (Al-Baqarah, 139).

Sljedbenike Knjige pozivao je u vjeru bez širka

Kada je sljedbenike Knjige pozivao u vjeru, Pejgamber im je rekao da Bogu, dž. š., ne pripisuju druga i da se okupe oko jedne zajedničke riječi:

Reci: “O, sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Boga, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!” (Ali ‘Imran, 64).

Reci: “O, sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno Istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravoga Puta skrenuli!” (Al-Ma’ida, 77).

Muhammed, a. s., je Muaza, r. a., poslao u Jemen, a kada je kretao, rekao mu je da sljedbenike Knjige prvenstveno poziva na ibadet jedino Allahu, dž. š.:

“Ti ideš ljudima koji su sljedbenici Knjige. Neka ibadet Allahu, dž. š., bude ono u što ćeš ih prvo pozivati…”

Facebook

Get the Facebook Likebox Slider Pro for WordPress